Djeca iz Woolpita

U 12. stoljeću žeteoci u engleskom selu Woolpit pronašli su kraj jama za vukove dječaka i djevojčicu zelene kože, koji su govorili nepoznatim jezikom i danima jeli samo grah.

Ukratko

  • Dva engleska pisca s kraja 12. i početka 13. stoljeća, William iz Newburgha i Ralph iz Coggeshalla, zapisali su da su se u selu Woolpit pojavili dječak i djevojčica zelene kože.
  • Djeca su govorila nepoznatim jezikom, jela samo grah, a s vremenom su izgubila zelenu boju; dječak je ubrzo umro, a djevojčica je odrasla i udala se.
  • Prema djevojčici, došli su iz zemlje u kojoj sunce nikad ne izlazi, a sve je zeleno.
  • Priča se tumači kao narodna predaja, kao iskrivljen zapis o stvarnoj izgubljenoj djeci ili kao nešto čudesno, i nijedno tumačenje nije dokazano.

Woolpit je selo u engleskoj grofoviji Suffolk, nekoliko kilometara od opatije Bury St Edmunds. Ime mu, prema zapisima iz srednjeg vijeka, dolazi od jama u koje su se hvatali vukovi. Upravo kraj takvih jama, za vrijeme žetve, dogodilo se ono zbog čega je selo poznato i danas.

Dvoje djece u polju

Prema dvjema kronikama, žeteoci su na rubu polja pronašli dvoje djece, dječaka i djevojčicu, koji su bili zbunjeni i uplašeni. Koža im je bila zelena, odjeća neobična, a govorili su jezikom koji nitko nije razumio. Seljaci su ih odveli u kuću viteza Richarda de Calnea u obližnjem Wykesu.

Djeca danima nisu htjela jesti kruh ni drugu hranu koja im je ponuđena. Kad su ugledala stabljike graha koje su se nosile s polja, pokazala su da ih žele. Otvarala su stabljike tražeći zrno u šupljini, a kad im je netko pokazao mahune, jela su sirovi grah. Neko su se vrijeme hranila samo njime.

Dječak je bio mlađi i slabiji. Ubrzo je obolio i umro. Djevojčica se postupno navikla na drugu hranu, a zelena joj je boja kože izblijedjela. Krštena je, naučila je engleski i godinama služila u vitezovoj kući. Prema Williamu iz Newburgha, kasnije se udala za muškarca iz Lynna, grada u Norfolku.

Zemlja Svetog Martina

Kad je naučila jezik, djevojčica je ispričala odakle su došli. Zemlja njihova podrijetla zvala se Zemlja Svetog Martina, a njezini su stanovnici bili kršćani. Sunce se ondje nije uzdizalo, nego je vladao sumrak kakav u Engleskoj biva prije izlaska ili poslije zalaska sunca. Preko široke rijeke vidjela se druga, svijetla zemlja.

Kako su dospjeli u Woolpit, nije znala točno reći. Prema Williamu iz Newburgha, začuli su zvuk nalik zvonima opatije i odjednom se našli kraj jama za vukove. Prema Ralphu iz Coggeshalla, čuvali su očevu stoku, ušli za njom u špilju i, vođeni zvukom zvona, izašli na drugoj strani. Svjetlost i toplina zbunile su ih, pa su legli u polju dok ih nisu pronašli.

Tko je zapisao priču

Priča je poznata iz dva izvora. William iz Newburgha, augustinski kanonik iz Yorkshirea, unio ju je u svoju Povijest engleskih stvari, napisanu krajem 12. stoljeća. Sam priznaje da je dugo oklijevao vjerovati u nju, ali da su ga uvjerili brojni pouzdani svjedoci. Događaj smješta u vrijeme kralja Stjepana, koji je vladao od 1135. do 1154.

Ralph iz Coggeshalla bio je opat cistercitske opatije u Essexu, a priču je zapisao u Englesku kroniku nekoliko desetljeća kasnije. Oslanjao se na pričanje viteza Richarda de Calnea, u čijoj je kući djevojčica živjela. Dvije se verzije u pojedinostima razlikuju, ali se slažu u glavnome: zelena koža, nepoznat jezik, grah i zemlja bez sunca.

Kako se priča tumačila

Od 17. stoljeća priča je poticala pisce. Biskup Francis Godwin spomenuo ju je u djelu o putovanju na Mjesec, a pjesnik Herbert Read 1935. objavio je roman Zeleno dijete. Istraživač John Clark, koji je o djeci iz Woolpita napisao znanstveni rad i knjigu, pokazao je da se priča stoljećima tumačila na vrlo različite načine: kao narodna bajka, kao zapis o neobičnom ali posve ljudskom događaju i kao dokaz posjeta iz drugih svjetova.

Jedno od najpoznatijih svjetovnih objašnjenja iznio je 1998. Paul Harris. Pretpostavio je da su djeca bila potomci flamanskih doseljenika, kojih je u Istočnoj Angliji u 12. stoljeću bilo mnogo i koji su stradali u sukobima 1173., među ostalim u bitki kod Fornhama. Prema toj pretpostavci, djeca su se izgubila u šumi, govorila flamanski, a zelena boja kože bila je posljedica pothranjenosti. Kritičari primjećuju da bi seljaci i vitez vjerojatno prepoznali flamanski, jer su Flamanci živjeli u susjedstvu.

Zelena koža povezuje se i s bolešću koja se nekad nazivala zelenom bolešću, jednim oblikom slabokrvnosti kod kojeg koža dobiva zelenkasti ton. Drugi istraživači podsjećaju da su zelena boja, podzemni svijet i hrana koju se ne smije jesti česti motivi u pričama o vilama, pa smatraju da je stvaran događaj, ako ga je bilo, s vremenom dobio crte predaje.

Woolpit danas ima seosku oznaku s likovima dvoje zelene djece. Pod kojim su imenom živjeli, odakle su došli i je li se ijedan dio priče dogodio onako kako su ga kroničari zapisali, nitko ne može reći.

Kronologija

  1. 1135.–1154.: Vladavina kralja Stjepana, u čije vrijeme William iz Newburgha smješta pojavu djece.
  2. 1173.: Sukobi u Istočnoj Angliji u kojima su stradali flamanski plaćenici, prema jednoj pretpostavci povezani s djecom.
  3. kraj 12. stoljeća: William iz Newburgha zapisuje priču u Povijest engleskih stvari.
  4. početak 13. stoljeća: Ralph iz Coggeshalla zapisuje svoju verziju u Englesku kroniku.
  5. 1638.: Objavljeno je djelo Francisa Godwina o putovanju na Mjesec, u kojem se spominju djeca.
  6. 1935.: Herbert Read objavljuje roman Zeleno dijete.
  7. 1998.: Paul Harris iznosi pretpostavku o djeci flamanskih doseljenika.
  8. 2006.: John Clark objavljuje rad o tumačenjima priče.

Ključne osobe

  • William iz Newburgha: Augustinski kanonik i kroničar koji je prvi zapisao priču o zelenoj djeci.
  • Ralph iz Coggeshalla: Cistercitski opat koji je zapisao drugu verziju priče, oslanjajući se na pričanje Richarda de Calnea.
  • Richard de Calne: Vitez iz Wykesa u čijoj su kući živjela djeca.
  • Francis Godwin: Engleski biskup koji je priču upotrijebio u djelu o putovanju na Mjesec.
  • Herbert Read: Engleski pjesnik i kritičar, autor romana Zeleno dijete.
  • John Clark: Povjesničar koji je proučio izvore i kasnija tumačenja priče.

Što se zna

  1. Priču o zelenoj djeci iz Woolpita zapisala su dva neovisna srednjovjekovna kroničara, William iz Newburgha i Ralph iz Coggeshalla.
  2. William iz Newburgha pisao je krajem 12. stoljeća i događaj smjestio u vrijeme kralja Stjepana.
  3. Ralph iz Coggeshalla oslanjao se na pričanje viteza Richarda de Calnea, u čijoj je kući djevojčica živjela.
  4. Prema obama zapisima, dječak je ubrzo umro, a djevojčica je izgubila zelenu boju, krštena je i odrasla u Engleskoj.
  5. Osim tih kronika, nema drugih suvremenih dokumenata o djeci.

Otvorena pitanja

  • Je li se događaj uopće dogodio ili su kroničari zapisali predaju koja se već prepričavala?
  • Zašto su djeca bila zelena i kojim su jezikom govorila?
  • Što je bila Zemlja Svetog Martina koju je djevojčica opisala?

Teorije

  • Stvarna izgubljena djeca, možda flamanskog podrijetla, pothranjena i bolesna
  • Predaja o vilama i podzemnom svijetu koju su kroničari zapisali kao istinitu
  • Stvaran događaj s neobičnom djecom koji je prepričavanjem dobio čudesne pojedinosti
  • Djeca su doista došla iz nepoznatog svijeta, kako je tvrdila djevojčica

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Clark, J. (2024). The Green Children of Woolpit: Chronicles, Fairies and Facts in Medieval England. University of Exeter Press.
  • Read, H. (1935). The Green Child.
  • Godwin, F. (1638). The Man in the Moone.

Izvori