Dvorac Glamis i njegova tajna soba

Tajna soba bez zatočenika

Dvorac Glamis nalazi se u anguskoj nizini Škotske i od 14. stoljeća povezan je s obitelji Lyon, kasnije Bowes-Lyon. Prema povijesti dvorca, Robert II dodijelio je 1372. sir Johnu Lyonu posjed i naslov thane of Glamis. Građevina kakvu danas poznajemo oblikovala se od 15. stoljeća. Njezina stvarna povijest zato je duga i dobro povezana s arhivom obitelji, dok su priče o skrivenim prostorima razvile vlastiti folklorni život.

Walter Scott posjetio je dvorac 1790. i zabilježio jezovitu atmosferu koju je ondje osjetio. U tekstu objavljenom 1830. prenio je da se za Glamis govorilo kako skriva tajnu sobu, čiji je položaj znao samo grof, upravitelj imanja i nasljednik. Scott ne navodi da je u sobi bio zatvoren čovjek. Ta je razlika važna jer se u kasnijim verzijama soba pretvorila u tamnicu za skrivenog nasljednika.

Kako se pojavio „čovjek u sobi”

U 19. stoljeću glasina je dobila dramatičniji oblik. U pismu časopisu Notes & Queries iz 1908. anonimni dopisnik prisjetio se da mu je kao dječaku, oko šest desetljeća ranije, rečeno kako se u dvorcu nalazi tajna soba s „čudovištem”, navodnim pravim nasljednikom koji se drži podalje od javnosti. Časopis tako bilježi postojanje priče i nečije sjećanje na nju; ne potvrđuje da je zatočenik postojao.

Kasniji pripovjedači nagađali su da je skriveni nasljednik bio dijete obitelji Bowes-Lyon rođeno s vidljivim invaliditetom. Mike Dash u povijesnom pregledu iz 2012. usporedio je tu tvrdnju s rodoslovnim zapisom o sinu koji je rođen i umro 21. listopada 1821. Taj zapis ne potvrđuje da je dijete preživjelo niti da je bilo zatočeno. Izrazi „čudovište” i „nakaza”, korišteni u starim verzijama priče, stigmatizirajući su nazivi, a ne neutralni opisi ljudi s invaliditetom.

Dokumentirana prostorija i neprovjerena predaja

Postoje povijesni zapisi o skrivenim prolazima i manjim prostorima u dvorcu, što je u starijim zdanjima imalo praktičnu svrhu. Mike Dash navodi da obiteljski dokumenti bilježe jednu skrivenu prostoriju uz prostoriju za povelje, dok se u gostujućim izvještajima spominju zamaskirani prolaz ili vrata. Takvi prostori ne potvrđuju priču o zarobljenom članu obitelji.

Sir Horace Rumbold, britanski diplomat koji je posjetio Glamis 1877., zapisao je priču o događaju iz 1850. Grofica je, dok joj suprug nije bio kod kuće, zamolila goste da potraže prozor tajne sobe. Prema Rumboldovu kazivanju, gosti su objesili ručnike i plahte iz gotovo svih prozora dvorca; kad se grof vratio, navodno je ukorio suprugu. Pojedinosti se razilaze: neki izvještaji govore o jednom neoznačenom prozoru, a drugi o četiri. Priča pokazuje koliko su se obiteljski posjeti pretvarali u zagonetku za goste, ali ne otkriva gdje je soba bila.

Do 1880. glasina je već bila poznata široj javnosti. Tjednik All the Year Round, koji je uređivao Charles Dickens, pisao je kako su nasljednici obećavali otkriti tajnu nakon preuzimanja naslova, a zatim obećanje nisu održali. Nasuprot tome, grof od Crawforda zabilježio je 1905. kako članovi obitelji slobodno izmišljaju priče prema sklonostima gostiju i zaključio da „tajna” možda ne postoji. Oba su zapisa svjedočanstva o tome kako se o predaji govorilo, ne izravni dokazi o tajnom zatočeniku.

Sam dvorac danas vodi povijesni prikaz koji potvrđuje kontinuitet posjeda, gradnju i obiteljske veze. U pregledanim dokumentima nije pronađena suvremena evidencija o tajnom nasljedniku, zatvorenom čovjeku ili „čudovištu iz Glamisa”. Istodobno je jasno da se predaja širila i da su je članovi obitelji i posjetitelji ponekad prepričavali kao obiteljsku tajnu. Povijest dvorca i povijest glasine zato se mogu proučavati odvojeno: prva kroz povelje i građevinu, druga kroz novinske i književne zapise.