Epidemija smijeha u Tanganjiki

U siječnju 1962. tri su se učenice internata u Tanganjiki počele smijati i nisu mogle prestati. Za nekoliko mjeseci napadaji smijeha i plača proširili su se na sela i druge škole, a četrnaest škola moralo je zatvoriti vrata.

Ukratko

  • Od siječnja 1962. u području oko grada Bukobe na zapadnoj obali Viktorijina jezera stotine ljudi, većinom djevojčica i mladih, imalo je napadaje smijeha, plača i nemira.
  • Pojava je počela u internatu za djevojčice u Kashashi, gdje je obuhvatila 95 od 159 učenica, pa je škola zatvorena.
  • Proširila se na okolna sela i škole; prema liječnicima koji su je opisali, zatvoreno je četrnaest škola, a ukupno je oboljelo oko tisuću ljudi.
  • Liječnici nisu pronašli zarazu ni otrov, a danas se pojava uglavnom tumači kao masovna psihogena bolest.

Tanganjika je u prosincu 1961. postala neovisna, a nešto više od dvije godine kasnije spojila se sa Zanzibarom u Tanzaniju. Bilo je to vrijeme velikih promjena. Na zapadnoj obali Viktorijina jezera, u kraju oko grada Bukobe, misionarske škole školovale su djecu po novom programu, a od učenika su se očekivali uspjesi kakve njihovi roditelji nisu imali priliku postići.

Smijeh u internatu

Prema izvješću dvojice liječnika koji su pojavu kasnije opisali, A. M. Rankina i P. J. Philipa, 30. siječnja 1962. tri učenice misionarskog internata za djevojčice u Kashashi počele su se nekontrolirano smijati. Smijeh se brzo proširio. U školi je bilo 159 učenica u dobi od 12 do 18 godina, a napadaje je imalo njih 95. Učitelji nisu oboljeli.

Napadaji nisu bili smijeh od veselja. Učenice su se smijale i plakale naizmjence, bile su nemirne, a neke su se žalile na bolove, nesvjesticu i otežano disanje. Kod pojedinih su tegobe trajale nekoliko sati, a kod drugih i do šesnaest dana. Djevojčice se nisu mogle usredotočiti na nastavu. Uprava je 18. ožujka zatvorila školu i poslala učenice kućama.

Iz škole u sela

Djevojčice su ponijele pojavu sa sobom. U selu Nshamba, odakle je dolazio dio učenica, u travnju i svibnju napadaje smijeha imalo je 217 ljudi, većinom mladih. Kad je škola u Kashashi ponovno otvorena 21. svibnja, napadaji su se vratili kod još 57 učenica i škola je krajem lipnja ponovno zatvorena. U lipnju je pojava zahvatila i školu za djevojčice u Ramashenyeu, a zatim i druge škole i sela.

Sva su zahvaćena mjesta bila unutar stotinjak milja, oko 160 kilometara, od Bukobe. Pojava je jenjavala i ponovno se javljala, a potpuno je prestala tek nakon otprilike godinu i pol.

Potraga za uzrokom

Liječnici su pregledali oboljele, ali nisu pronašli zarazu, otrov ni drugi tjelesni uzrok. Rankin i Philip zaključili su da je riječ o masovnoj histeriji, danas poznatoj kao masovna psihogena bolest: tjelesnim simptomima koji se šire skupinom ljudi bez tjelesnog uzroka, potaknuti napetošću i oponašanjem.

Kasniji istraživači tražili su izvor te napetosti. Psihijatar Simon Wessely i sociolog Robert Bartholomew upozorili su da su takve pojave u istočnoj Africi tog vremena bile česte upravo u misionarskim školama, u kojima su djeca živjela između strogih tradicionalnih pravila kod kuće i novih ideja i pravila u školi. Lingvist Christian Hempelmann, koji je 2007. ponovno pregledao izvore, naglasio je stres zbog očekivanja nakon stjecanja neovisnosti i primijetio da takve pojave najčešće pogađaju ljude s malo moći, poput djece i mladih žena.

Između priče i izvora

Epidemija smijeha postala je poznata priča, pa se u prepričavanjima često uveličava. Govori se o tisućama oboljelih ili o ljudima koji su umrli od smijeha, za što u izvornom izvješću nema potvrde. Izvorni opis temelji se na izvješću Rankina i Philipa iz 1963., a kasniji istraživači uglavnom su se oslanjali na njega jer drugih podrobnih zapisa iz tog vremena nema.

Slične pojave zabilježene su i drugdje i u drugim razdobljima, od plesne kuge u srednjovjekovnoj Europi do masovnih napadaja nesvjestice u školama danas. Epidemija iz 1962. ostaje jedan od najčešće navođenih primjera u udžbenicima psihologije, upravo zato što je simptom bio nešto tako svakodnevno kao smijeh.

Kronologija

  1. 9. prosinca 1961.: Tanganjika postaje neovisna.
  2. 30. siječnja 1962.: Tri učenice internata u Kashashi počinju se nekontrolirano smijati.
  3. 18. ožujka 1962.: Škola u Kashashi se zatvara.
  4. Travanj–svibanj 1962.: U selu Nshamba napadaje ima 217 ljudi.
  5. 21. svibnja 1962.: Škola u Kashashi ponovno se otvara, a napadaji se vraćaju.
  6. Lipanj 1962.: Škola se ponovno zatvara; pojava zahvaća školu u Ramashenyeu.
  7. 1963.: Rankin i Philip objavljuju izvješće u časopisu Central African Journal of Medicine.
  8. Oko sredine 1963.: Pojava prestaje, otprilike godinu i pol nakon početka.

Ključne osobe

  • A. M. Rankin: Liječnik koji je s kolegom opisao epidemiju u medicinskom izvješću.
  • Christian Hempelmann: Lingvist koji je 2007. ponovno istražio izvore o epidemiji.
  • Robert Bartholomew: Sociolog koji proučava masovne psihogene pojave.
  • Simon Wessely: Psihijatar koji proučava masovne psihogene pojave.

Što se zna

  1. Pojava je počela 30. siječnja 1962. u internatu za djevojčice u Kashashi.
  2. Napadaje je imalo 95 od 159 učenica, a škola je dvaput zatvarana.
  3. Pojava se proširila na okolna sela i škole u području oko Bukobe.
  4. Liječnički pregledi nisu pronašli zarazu ni otrov.
  5. Glavni izvor o događaju izvješće je liječnika Rankina i Philipa iz 1963.

Otvorena pitanja

  • Zašto je pojava počela baš u Kashashi i baš 1962.?
  • Zašto je trajala toliko dugo i vraćala se nakon što je jenjavala?
  • Koliko je ljudi doista bilo zahvaćeno izvan škola, gdje nitko nije sustavno bilježio slučajeve?

Teorije

  • Masovna psihogena bolest potaknuta napetošću i promjenama u društvu
  • Pritisak strogog školskog života i očekivanja nakon neovisnosti
  • Nepoznata bolest ili otrov koji liječnici nisu otkrili

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori