Epidemija smijeha u Tanganjiki
U siječnju 1962. tri su se učenice internata u Tanganjiki počele smijati i nisu mogle prestati. Za nekoliko mjeseci napadaji smijeha i plača proširili su se na sela i druge škole, a četrnaest škola moralo je zatvoriti vrata.
Ukratko
- Od siječnja 1962. u području oko grada Bukobe na zapadnoj obali Viktorijina jezera stotine ljudi, većinom djevojčica i mladih, imalo je napadaje smijeha, plača i nemira.
- Pojava je počela u internatu za djevojčice u Kashashi, gdje je obuhvatila 95 od 159 učenica, pa je škola zatvorena.
- Proširila se na okolna sela i škole; prema liječnicima koji su je opisali, zatvoreno je četrnaest škola, a ukupno je oboljelo oko tisuću ljudi.
- Liječnici nisu pronašli zarazu ni otrov, a danas se pojava uglavnom tumači kao masovna psihogena bolest.
Tanganjika je u prosincu 1961. postala neovisna, a nešto više od dvije godine kasnije spojila se sa Zanzibarom u Tanzaniju. Bilo je to vrijeme velikih promjena. Na zapadnoj obali Viktorijina jezera, u kraju oko grada Bukobe, misionarske škole školovale su djecu po novom programu, a od učenika su se očekivali uspjesi kakve njihovi roditelji nisu imali priliku postići.
Smijeh u internatu
Prema izvješću dvojice liječnika koji su pojavu kasnije opisali, A. M. Rankina i P. J. Philipa, 30. siječnja 1962. tri učenice misionarskog internata za djevojčice u Kashashi počele su se nekontrolirano smijati. Smijeh se brzo proširio. U školi je bilo 159 učenica u dobi od 12 do 18 godina, a napadaje je imalo njih 95. Učitelji nisu oboljeli.
Napadaji nisu bili smijeh od veselja. Učenice su se smijale i plakale naizmjence, bile su nemirne, a neke su se žalile na bolove, nesvjesticu i otežano disanje. Kod pojedinih su tegobe trajale nekoliko sati, a kod drugih i do šesnaest dana. Djevojčice se nisu mogle usredotočiti na nastavu. Uprava je 18. ožujka zatvorila školu i poslala učenice kućama.
Iz škole u sela
Djevojčice su ponijele pojavu sa sobom. U selu Nshamba, odakle je dolazio dio učenica, u travnju i svibnju napadaje smijeha imalo je 217 ljudi, većinom mladih. Kad je škola u Kashashi ponovno otvorena 21. svibnja, napadaji su se vratili kod još 57 učenica i škola je krajem lipnja ponovno zatvorena. U lipnju je pojava zahvatila i školu za djevojčice u Ramashenyeu, a zatim i druge škole i sela.
Sva su zahvaćena mjesta bila unutar stotinjak milja, oko 160 kilometara, od Bukobe. Pojava je jenjavala i ponovno se javljala, a potpuno je prestala tek nakon otprilike godinu i pol.
Potraga za uzrokom
Liječnici su pregledali oboljele, ali nisu pronašli zarazu, otrov ni drugi tjelesni uzrok. Rankin i Philip zaključili su da je riječ o masovnoj histeriji, danas poznatoj kao masovna psihogena bolest: tjelesnim simptomima koji se šire skupinom ljudi bez tjelesnog uzroka, potaknuti napetošću i oponašanjem.
Kasniji istraživači tražili su izvor te napetosti. Psihijatar Simon Wessely i sociolog Robert Bartholomew upozorili su da su takve pojave u istočnoj Africi tog vremena bile česte upravo u misionarskim školama, u kojima su djeca živjela između strogih tradicionalnih pravila kod kuće i novih ideja i pravila u školi. Lingvist Christian Hempelmann, koji je 2007. ponovno pregledao izvore, naglasio je stres zbog očekivanja nakon stjecanja neovisnosti i primijetio da takve pojave najčešće pogađaju ljude s malo moći, poput djece i mladih žena.
Između priče i izvora
Epidemija smijeha postala je poznata priča, pa se u prepričavanjima često uveličava. Govori se o tisućama oboljelih ili o ljudima koji su umrli od smijeha, za što u izvornom izvješću nema potvrde. Izvorni opis temelji se na izvješću Rankina i Philipa iz 1963., a kasniji istraživači uglavnom su se oslanjali na njega jer drugih podrobnih zapisa iz tog vremena nema.
Slične pojave zabilježene su i drugdje i u drugim razdobljima, od plesne kuge u srednjovjekovnoj Europi do masovnih napadaja nesvjestice u školama danas. Epidemija iz 1962. ostaje jedan od najčešće navođenih primjera u udžbenicima psihologije, upravo zato što je simptom bio nešto tako svakodnevno kao smijeh.
Kronologija
- 9. prosinca 1961.: Tanganjika postaje neovisna.
- 30. siječnja 1962.: Tri učenice internata u Kashashi počinju se nekontrolirano smijati.
- 18. ožujka 1962.: Škola u Kashashi se zatvara.
- Travanj–svibanj 1962.: U selu Nshamba napadaje ima 217 ljudi.
- 21. svibnja 1962.: Škola u Kashashi ponovno se otvara, a napadaji se vraćaju.
- Lipanj 1962.: Škola se ponovno zatvara; pojava zahvaća školu u Ramashenyeu.
- 1963.: Rankin i Philip objavljuju izvješće u časopisu Central African Journal of Medicine.
- Oko sredine 1963.: Pojava prestaje, otprilike godinu i pol nakon početka.
Ključne osobe
- A. M. Rankin: Liječnik koji je s kolegom opisao epidemiju u medicinskom izvješću.
- Christian Hempelmann: Lingvist koji je 2007. ponovno istražio izvore o epidemiji.
- Robert Bartholomew: Sociolog koji proučava masovne psihogene pojave.
- Simon Wessely: Psihijatar koji proučava masovne psihogene pojave.
Što se zna
- Pojava je počela 30. siječnja 1962. u internatu za djevojčice u Kashashi.
- Napadaje je imalo 95 od 159 učenica, a škola je dvaput zatvarana.
- Pojava se proširila na okolna sela i škole u području oko Bukobe.
- Liječnički pregledi nisu pronašli zarazu ni otrov.
- Glavni izvor o događaju izvješće je liječnika Rankina i Philipa iz 1963.
Otvorena pitanja
- Zašto je pojava počela baš u Kashashi i baš 1962.?
- Zašto je trajala toliko dugo i vraćala se nakon što je jenjavala?
- Koliko je ljudi doista bilo zahvaćeno izvan škola, gdje nitko nije sustavno bilježio slučajeve?
Teorije
- Masovna psihogena bolest potaknuta napetošću i promjenama u društvu
- Pritisak strogog školskog života i očekivanja nakon neovisnosti
- Nepoznata bolest ili otrov koji liječnici nisu otkrili
Povezane priče
Za daljnje istraživanje
- Bartholomew, R. E. (2001). Little Green Men, Meowing Nuns and Head-Hunting Panics: A Study of Mass Psychogenic Illness and Social Delusion. McFarland.
- Bartholomew, R. E. i Wessely, S. (2002). Protean nature of mass sociogenic illness. British Journal of Psychiatry, 180(4), 300–306.
Izvori
- Rankin, A. M. i Philip, P. J. (1963). An epidemic of laughing in the Bukoba district of Tanganyika. Central African Journal of Medicine, 9, 167–170.
- Hempelmann, C. F. (2007). The laughter of the 1962 Tanganyika "laughter epidemic". Humor, 20(1), 49–71.
- Bartholomew, R. E. i Wessely, S. (2002). Protean nature of mass sociogenic illness. British Journal of Psychiatry, 180(4), 300–306.
- Tanganyika laughter epidemic, Wikipedia