Tulipomanija, prvi financijski balon ili prva pretjerana priča

U veljači 1637. lukovica tulipana u Nizozemskoj mogla je vrijediti kao kuća, a nekoliko dana kasnije nitko je nije htio kupiti. Stoljećima se pričalo o masovnom ludilu i propalim trgovcima, a povjesničarka koja je pregledala arhive nije našla nijednog bankrotiranog.

Ukratko

  • U zimu 1636./1637. cijene rijetkih lukovica tulipana u Nizozemskoj naglo su porasle, a početkom veljače 1637. trgovina se srušila.
  • Charles Mackay 1841. opisao je tulipomaniju kao ludilo koje je zahvatilo cijelu zemlju i upropastilo mnoge, pa je postala uzor za priče o financijskim balonima.
  • Povjesničarka Anne Goldgar 2007. u arhivima nije našla val bankrota ni gospodarsku krizu, a ekonomisti Peter Garber i Earl Thompson ponudili su objašnjenja koja ne traže masovno ludilo.
  • Nije sporno da je bilo naglog rasta i pada cijena; sporno je koliko je ljudi bilo uključeno i koliko je stvarne štete bilo.

Tulipani su u Europu stigli iz Osmanskog Carstva sredinom 16. stoljeća. Botaničar Carolus Clusius posadio ih je u vrtu Sveučilišta u Leidenu, gdje su prvi put procvjetali 1594. Ubrzo su postali omiljen cvijet bogatih nizozemskih trgovaca. Najcjenjeniji su bili "slomljeni" tulipani, s laticama prošaranima plamenim prugama, primjerice crveno-bijeli Semper Augustus. Nitko tada nije znao zašto se šare javljaju; u 20. stoljeću utvrđeno je da ih uzrokuje virus koji prenose lisne uši i koji ujedno slabi lukovicu. Takve su biljke bile rijetke i nepredvidljive, a to ih je činilo skupima.

Trgovina u krčmama

Lukovice se mogu vaditi i prodavati samo nekoliko ljetnih mjeseci, ali trgovci nisu htjeli čekati. Prodavali su lukovice dok su još bile u zemlji, uz pisanu obvezu da će se predati i platiti nakon vađenja. Od 1634. cijene su rasle, a u zimu 1636./1637. trgovina se proširila u krčme u Haarlemu i drugim gradovima. Okupljali su se kupci u skupinama koje su zvali "kolegiji", s vlastitim pravilima, a jedna je obveza mogla promijeniti vlasnika nekoliko puta, iako lukovica nije izlazila iz zemlje. Nizozemci su to zvali windhandel, trgovina vjetrom.

Za najcjenjenije sorte tražile su se tisuće guldena, više nego što je vješt obrtnik zarađivao u nekoliko godina. Na dražbi u Alkmaaru 5. veljače 1637. prodane su lukovice iz ostavštine preminulog krčmara Woutera Winckela, u korist njegove djece siročadi, za ukupno oko 90 000 guldena. Najskuplja lukovica, sorte Viceroy, postigla je 4200 guldena.

Dražba na koju nitko nije došao

Upravo tih dana trgovina se srušila. Prema satiričnim spisima iz 1637., na jednoj dražbi u Haarlemu početkom veljače kupci se jednostavno nisu pojavili. Vijest se proširila i za nekoliko dana cijene su pale toliko da se lukovice gotovo nisu mogle prodati. Kupci koji su potpisali obveze po visokim cijenama nisu ih htjeli ispuniti, a prodavači su tražili svoje.

Uzgajivači iz više gradova sastali su se krajem veljače u Amsterdamu i predložili da se obveze sklopljene nakon 30. studenoga 1636. mogu raskinuti uz malu naknadu. Sudovi i gradske vlasti nisu odmah prihvatili jedinstveno rješenje. Haarlem je u svibnju 1637. dopustio kupcima da se oslobode obveze uz plaćanje 3,5 posto ugovorene cijene, a sporovi su se pred sudovima vodili još nekoliko godina.

Kako je nastala legenda

Odmah nakon kraha u Nizozemskoj su izašli satirični letci i pjesme, među kojima i razgovori dvojice tkalaca o ludosti trgovine cvijećem. Slikari su prikazivali trgovce tulipanima kao majmune ili lude. Dva stoljeća poslije škotski novinar Charles Mackay u knjizi Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds (1841.) preuzeo je te priče, uz zgode poput mornara koji je skupocjenu lukovicu pojeo misleći da je luk. Napisao je da su u trgovinu ušli svi slojevi društva i da su mnogi upropašteni. Njegova je verzija ušla u udžbenike ekonomije i u svaku raspravu o burzovnim balonima.

Što su našli u arhivima

Anne Goldgar s King's Collegea u Londonu pregledala je bilježničke spise, sudske zapise i pisma iz Haarlema, Alkmaara, Amsterdama i drugih gradova. U knjizi iz 2007. zaključila je da su trgovinu vodili uglavnom imućni trgovci i obrtnici, a ne siromasi, te da nije našla nikoga tko je bankrotirao zbog tulipana. Mnogi kupci jednostavno nisu platili, a sudovi se nisu žurili presuditi, pa je najveća šteta bila narušeno povjerenje među trgovcima. Za nju je tulipomanija bila prije svega kulturni šok: neugodno otkriće da vrijednost stvari može ovisiti samo o dogovoru.

Ekonomist Peter Garber pokazao je 1989. da cijene novih rijetkih sorti cvijeća i inače strmo padaju kad se biljka razmnoži, pa je dio rasta i pada razuman. Earl Thompson 2007. tvrdio je da su visoke cijene iz zime 1636./1637. zapravo cijene ugovora koje su kupci, nakon prijedloga da se obveze mogu raskinuti uz malu naknadu, doživljavali kao opcije, a ne kao čvrstu obvezu kupnje.

Kronologija

  1. 1594.: U Leidenu prvi put cvjetaju tulipani Carolusa Clusiusa.
  2. 1634.: Cijene rijetkih lukovica počinju rasti.
  3. zima 1636./1637.: Trgovina obvezama za lukovice u krčmama doseže vrhunac.
  4. 5. veljače 1637.: Dražba u Alkmaaru donosi oko 90 000 guldena.
  5. početak veljače 1637.: Na dražbi u Haarlemu nema kupaca; cijene se ruše.
  6. krajem veljače 1637.: Uzgajivači u Amsterdamu predlažu raskid obveza uz malu naknadu.
  7. svibanj 1637.: Haarlem dopušta raskid obveza uz 3,5 posto ugovorene cijene.
  8. 1841.: Charles Mackay objavljuje knjigu koja tulipomaniju čini svjetski poznatom.
  9. 2007.: Anne Goldgar objavljuje arhivsko istraživanje koje osporava razmjere krize.

Ključne osobe

  • Carolus Clusius: Botaničar koji je tulipane uzgojio u Leidenu.
  • Charles Mackay: Novinar čija je knjiga iz 1841. proširila priču o tulipomaniji.
  • Anne Goldgar: Povjesničarka koja je tulipomaniju istražila u arhivima.
  • Peter Garber: Ekonomist koji je cijene objasnio uobičajenim kretanjem na tržištu cvijeća.
  • Earl Thompson: Ekonomist koji je visoke cijene povezao s pretvaranjem ugovora u opcije.

Što se zna

  1. Cijene rijetkih lukovica tulipana naglo su rasle u zimu 1636./1637. i srušile se početkom veljače 1637.
  2. Trgovalo se uglavnom pisanim obvezama za lukovice koje su još bile u zemlji.
  3. Haarlem je u svibnju 1637. dopustio raskid obveza uz plaćanje 3,5 posto ugovorene cijene.
  4. Šare na najcjenjenijim tulipanima uzrokuje virus koji prenose lisne uši.
  5. Arhivsko istraživanje Anne Goldgar nije pronašlo val bankrota ni gospodarsku krizu nakon kraha.

Otvorena pitanja

  • Koliko je ljudi zapravo trgovalo tulipanima i koliko su novca izgubili?
  • Jesu li visoke cijene bile špekulacija ili razumna procjena rijetkih sorti?
  • Zašto se upravo ova epizoda, a ne neka druga, ustalila kao uzor za priče o balonima?

Teorije

  • Pravi špekulativni balon i krah koji je pogodio mnoge
  • Cijene su bile razumne za rijetke sorte, a pad posljedica promjene ugovora
  • Kratka epizoda među uskim krugom trgovaca koju su moralisti i Mackay uveličali

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori