Masovna histerija kroz povijest

Plešući seljaci uz Rajnu, redovnice koje se grče u samostanu, učenice koje se ne mogu prestati smijati i radnice koje osjećaju ugrize nevidljivog kukca: stoljećima se ista pojava javlja u novom ruhu.

Ukratko

  • Masovna histerija, danas u stručnoj literaturi masovna psihogena ili sociogena bolest, jest širenje tjelesnih simptoma u skupini ljudi bez otrova ili zaraze koji bi ih objasnili.
  • Poznati su slučajevi od srednjovjekovnih plesnih manija do školskih epidemija nesvjestice u 20. i 21. stoljeću.
  • Simon Wessely 1987. razlikovao je dva oblika: nagli val tjeskobe i nesvjestice te dugotrajne napadaje pokreta u skupinama pod dugotrajnim pritiskom.
  • Simptomi su stvarni, ali im je uzrok u stresu i u tome što ljudi vide i čuju jedni od drugih; u pojedinim slučajevima i danas se raspravlja je li postojao i tjelesni uzrok.

Riječ histerija dolazi od grčke riječi za maternicu, jer su antički liječnici vjerovali da se bolest javlja kod žena kad im se maternica "seli" po tijelu. Ta ideja davno je napuštena, a mnogi istraživači danas izbjegavaju i sam naziv, jer zvuči kao optužba da ljudi glume. Govore o masovnoj psihogenoj bolesti: ljudi doista osjećaju mučninu, vrtoglavicu, bolove ili trzaje, ali uzrok nije otrov ni mikrob, nego strah i napetost koji se šire skupinom.

Plesači uz Rajnu

Ljeti 1374. u gradovima uz Rajnu i Maas, od Aachena do Nizozemske, skupine ljudi počele su plesati satima i danima, uz povike i grčeve. Slične su se pojave ponavljale u sljedeća dva stoljeća, a najpoznatija je plesna kuga u Strasbourgu 1518. Povjesničar John Waller povezuje ih s glađu, bolestima i vjerovanjem da sveti Vid kažnjava grešnike plesom. Ljudi u očaju i strahu, smatra on, upadali su u trans koji je njihova kultura očekivala. Drugi istraživači spominjali su trovanje ražinom glavicom, ali ono teško objašnjava sate koordiniranog plesa.

Samostani i sudnice

U 16. i 17. stoljeću niz europskih ženskih samostana zahvatile su pojave koje su suvremenici smatrali opsjednutošću: grčevi, vika, psovke i neobični pokreti, koji su prelazili s jedne redovnice na drugu. Najpoznatiji je slučaj u Loudunu 1630-ih, koji je završio spaljivanjem svećenika Urbaina Grandiera. U Salemu u Massachusettsu 1692. napadaji nekoliko djevojaka pokrenuli su suđenja vješticama, nakon kojih je pogubljeno devetnaest ljudi.

Plin, radio i nevidljivi kukac

U 20. stoljeću oblik se promijenio, ali obrazac je ostao. U Mattoonu u Illinoisu 1944. desetci ljudi prijavili su da ih noću omamljuje nepoznati napadač plinom, a policija nikoga nije pronašla. Radijska drama Rat svjetova iz 1938. ostala je zapamćena kao povod velikoj panici, iako noviji povjesničari smatraju da su novine tu paniku znatno uveličale.

U lipnju 1962. desetci radnica u tvornici odjeće na jugu SAD-a osjetili su mučninu i osip, uvjerene da ih grizu kukci iz pošiljke tkanine. Stručnjaci nisu pronašli ni kukca ni otrov, a sociolog Alan Kerckhoff opisao je slučaj u knjizi The June Bug. Iste godine u Tanganjiki je počela epidemija smijeha koja je zatvorila četrnaest škola. U Blackburnu u Engleskoj u listopadu 1965. nakon nesvjestica na školskoj priredbi u bolnicu je odvezeno 85 učenica.

Novo doba, isti obrazac

U proljeće 1983. na Zapadnoj obali stotine učenica i drugih stanovnika palestinskih sela završile su u bolnici s nesvjesticom i glavoboljom, uz glasine o trovanju plinom. Istraga nije pronašla otrov, a psihijatar A. Hefez 1985. upozorio je da su vijesti i bolnički postupci pridonijeli širenju. U Belgiji 1999. desetci školaraca razboljeli su se nakon što su popili Coca-Colu; manji dio pića doista je imao neobičan miris, ali stručnjaci se nisu složili može li to objasniti sve slučajeve. U gradiću Le Roy u saveznoj državi New York 2011. skupina srednjoškolki dobila je trzaje nalik Touretteovu sindromu, a liječnici su nakon isključenja drugih uzroka postavili dijagnozu konverzivnog poremećaja i masovne psihogene bolesti. Od 2009. u Afganistanu su prijavljivana "trovanja" učenica u školama za djevojčice; istražitelji UN-a, WHO-a i NATO-a u stotinama uzoraka nisu našli otrov.

Dva oblika

Britanski psihijatar Simon Wessely 1987. predložio je podjelu na dva oblika. Masovna tjeskoba javlja se naglo, obično u školama, bez prethodne napetosti. Počinje nekim okidačem, primjerice neobičnim mirisom ili nečijom nesvjesticom, širi se pogledom i brzo prolazi. Masovna motorička histerija razvija se polako, u zajednicama koje su dugo pod pritiskom, poput strogih samostana ili internata, i očituje se trzajima, plesom, smijehom ili transom, a može trajati mjesecima.

Robert Bartholomew i Simon Wessely 2002. pokazali su da se simptomi uvijek oblikuju prema strahovima svojega vremena. U srednjem vijeku bili su to demoni i sveci, u 20. stoljeću bojni otrovi i zagađenje, a danas sve češće nepoznata zračenja i internetske glasine. Simptomi u pravilu brže prestaju kad se skupina razdvoji i kad vijesti prestanu pratiti slučaj.

Kronologija

  1. 1374.: Plesne manije uz Rajnu i Maas.
  2. 1518.: Plesna kuga u Strasbourgu.
  3. 1630-e: Opsjednute redovnice u Loudunu.
  4. 1692.: Napadaji djevojaka u Salemu i suđenja vješticama.
  5. 1944.: "Plinski napadač" u Mattoonu.
  6. 1962.: "June Bug" u američkoj tvornici odjeće i epidemija smijeha u Tanganjiki.
  7. 1965.: Nesvjestice učenica u Blackburnu.
  8. 1983.: Nesvjestice na Zapadnoj obali.
  9. 1999.: Školarci u Belgiji nakon pića Coca-Cole.
  10. 2011.: Trzaji srednjoškolki u Le Royu.

Ključne osobe

  • John Waller: Povjesničar koji je proučavao plesne manije.
  • Simon Wessely: Psihijatar koji je masovnu histeriju podijelio na dva oblika.
  • Robert Bartholomew: Sociolog koji je sakupio i usporedio stotine slučajeva.
  • Alan Kerckhoff: Sociolog koji je opisao slučaj "June Bug".

Što se zna

  1. Masovna psihogena bolest širi tjelesne simptome kroz skupinu bez otrova ili zaraze koji bi ih objasnili.
  2. Češće su zahvaćeni djeca i mladi te djevojčice i žene, i to u zatvorenim skupinama poput škola, samostana i tvornica.
  3. Simptomi se šire onim što ljudi vide i čuju, a medijska pozornost može ih pojačati.
  4. Wessely je 1987. razlikovao naglu masovnu tjeskobu od sporijih motoričkih oblika.
  5. Oblik simptoma prati strahove svojega vremena, od demona do bojnih otrova.

Otvorena pitanja

  • Zašto u istoj skupini neki ljudi obole, a drugi ne?
  • Je li u pojedinim slučajevima postojao i stvaran tjelesni okidač koji istraga nije pronašla?
  • Kako zajednici priopćiti dijagnozu, a da se oboljeli ne osjete optuženima za glumu?

Teorije

  • Stres i napetost koji se šire skupinom bez tjelesnog uzroka
  • Stvaran okidač, primjerice miris ili bolest jednog čovjeka, koji strah pretvori u epidemiju
  • Dio slučajeva uzrokovali su otrovi ili bolesti koje istrage nisu otkrile

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Bartholomew, R. E. (2001). Little Green Men, Meowing Nuns and Head-Hunting Panics: A Study of Mass Psychogenic Illness and Social Delusion. McFarland.
  • Waller, J. (2008). A Time to Dance, a Time to Die: The Extraordinary Story of the Dancing Plague of 1518. Icon Books.
  • Kerckhoff, A. C. i Back, K. W. (1968). The June Bug: A Study of Hysterical Contagion. Appleton-Century-Crofts.

Izvori