Ganzfeld pokusi

Ispitanik leži s prepolovljenim lopticama za stolni tenis na očima, u crvenom svjetlu i sa šumom u slušalicama, i pola sata naglas opisuje slike koje mu prolaze kroz glavu. U drugoj sobi netko gleda nasumično odabrani film i pokušava mu ga "poslati".

Ukratko

Ganzfeld (njem. "cijelo polje") pokus je u kojem primatelj u blagoj osjetilnoj izolaciji pokušava doznati koju sliku ili film gleda pošiljatelj u drugoj prostoriji, a zatim bira cilj između četiri ponuđena.
Slučajno pogađanje daje 25 posto pogodaka; mnoga istraživanja od 1974. naovamo izvijestila su o oko 32 posto.
Daryl Bem i Charles Honorton 1994. u časopisu *Psychological Bulletin* ustvrdili su da je učinak ponovljiv, a Julie Milton i Richard Wiseman 1999. u istom časopisu nisu našli učinak u 30 novijih pokusa.
Rasprava traje do danas: novije metaanalize izvješćuju o rezultatima iznad slučajnosti, a kritičari upozoravaju na moguće tragove, izbor istraživanja i neobjavljene neuspjehe.

Početkom 1970-ih parapsiholog Charles Honorton radio je u bolnici Maimonides u Brooklynu, gdje su Montague Ullman i Stanley Krippner ispitivali telepatiju u snu. Pokusi sa snovima bili su spori i skupi, a Honorton je tražio budno stanje koje bi nalikovalo snu. Pretpostavio je da je izvanosjetilna percepcija slab signal koji obično prigušuju osjetila, pa bi ga trebalo lakše uhvatiti kad se ta buka utiša.

Bijelo polje i ružičasti šum

Rješenje je pronašao u starom pokusu iz psihologije opažanja. Njemački psiholog Wolfgang Metzger pokazao je da ljudi koji dulje gledaju u posve jednolično vidno polje počinju doživljavati izobličenja, pa i slike koje nalikuju halucinacijama. Honorton je ispitanike posjeo u udoban naslonjač, preko očiju im stavio prepolovljene loptice za stolni tenis osvijetljene crvenim svjetlom, a u slušalice pustio jednoličan šum. Nakon pola sata u tom stanju primatelj je naglas opisivao što vidi, a istraživač koji nije znao cilj zapisivao je opise.

Za to vrijeme pošiljatelj u drugoj prostoriji gledao je nasumično odabranu sliku. Na kraju je primatelj gledao četiri slike i birao onu koja najviše nalikuje njegovim dojmovima. Jedna od četiri je pogodak, pa slučaj daje 25 posto. Prvi potpuni pokus Honorton i Sharon Harper objavili su 1974.

Dvojica protivnika i zajedničko priopćenje

Do 1982. izvedena su 42 ganzfeld pokusa, a Honorton je zaključio da zajedno dokazuju izvanosjetilnu percepciju. Psiholog Ray Hyman, jedan od najpoznatijih kritičara parapsihologije, pregledao je iste pokuse i u svakome našao barem jedan od dvanaest vrsta propusta: nedovoljno nasumičan izbor cilja, nedovoljno opisan postupak, mogućnost da primatelj prepozna sliku po tragovima rukovanja. Honorton je izračunao da je samo 36 posto pokusa koristilo dvostruke komplete slika, tako da primatelj ne dobije u ruke isti primjerak koji je dirao pošiljatelj.

Nakon duge prepiske dvojica su 1986. objavila zajedničko priopćenje. Složili su se da rani pokusi ne mogu poslužiti kao dokaz psi pojava, propisali stroža pravila i dogovorili da konačan sud mora pričekati ponavljanja.

Autoganzfeld u Princetonu

Honorton je već 1982. u svojem laboratoriju u Princetonu počeo provoditi autoganzfeld, inačicu u kojoj računalo bira cilj, prikazuje ga i bilježi odgovore. Do rujna 1989. 240 sudionika sudjelovalo je u 329 seansi. Pogodaka je bilo 32 posto. Godine 1994. psiholog Daryl Bem sa Sveučilišta Cornell i Honorton objavili su rezultate u časopisu Psychological Bulletin pod naslovom koji je pitao postoje li psi pojave, i odgovorili da postoje i da su ponovljive. Honorton je umro 1992., prije objave članka.

Hyman je u istom broju odgovorio da su pokusi bolji od ranijih, ali da je cijeli učinak dolazio od filmskih isječaka, dok su statične slike bile na razini slučaja, i da raspored pogodaka upućuje na moguće tragove. Richard Wiseman upozorio je da je istraživač mogao čuti zvuk filma ili pošiljatelja i nesvjesno usmjeriti primatelja pri izboru.

Trideset pokusa bez učinka

Julie Milton i Richard Wiseman 1999. objavili su u istom časopisu metaanalizu 30 ganzfeld pokusa iz više laboratorija i nisu našli učinak veći od slučajnosti. Lance Storm i Suitbert Ertel 2001. odgovorili su analizom 79 istraživanja od 1974. do 1996. sa značajnim ukupnim rezultatom, a Milton i Wiseman uzvratili su da su uključili rane pokuse s poznatim propustima.

Storm, Patrizio Tressoldi i Lorenzo Di Risio 2010. analizirali su 29 ganzfeld istraživanja od 1997. do 2008. U 1.498 pokušaja bilo je 483 pogotka, odnosno 32,2 posto. Hyman je odgovorio da metaanaliza ne može zamijeniti neovisno ponavljanje, a Jeffrey Rouder i suradnici 2013. pokazali su da učinak znatno slabi kad se izostave istraživanja s ručnim izborom cilja. Psihologinja Susan Blackmore, koja je posjetila jedan od laboratorija čiji su pokusi ušli u Bemov pregled, 2018. napisala je da je ondje vidjela kršenje vlastitih pravila postupka.

Kronologija

1974.: Charles Honorton i Sharon Harper objavljuju prvi potpuni ganzfeld pokus.
1982.: Honorton predstavlja pregled 42 pokusa; iste godine pokreće autoganzfeld.
1985.: Ray Hyman i Honorton objavljuju suprotstavljene analize istih pokusa.
1986.: Hyman i Honorton objavljuju zajedničko priopćenje o pravilima pokusa.
Rujan 1989.: Završavaju autoganzfeld pokusi s 329 seansi.
1992.: Charles Honorton umire.
1994.: Daryl Bem i Honorton u *Psychological Bulletinu* tvrde da je učinak ponovljiv.
1999.: Julie Milton i Richard Wiseman ne nalaze učinak u 30 novijih pokusa.
2001.: Lance Storm i Suitbert Ertel osporavaju zaključak Miltonove i Wisemana.
2010.: Storm, Tressoldi i Di Risio izvješćuju o 32,2 posto pogodaka u 29 istraživanja.
2013.: Jeffrey Rouder i suradnici ponovno analiziraju podatke iz 2010.

Ključne osobe

Charles Honorton: Parapsiholog koji je osmislio ganzfeld pokus i autoganzfeld.
Ray Hyman: Psiholog i kritičar koji je ganzfeld pokuse pregledavao desetljećima.
Daryl Bem: Psiholog sa Sveučilišta Cornell, suautor pregleda iz 1994.
Julie Milton: Psihologinja, suautorica metaanalize iz 1999. bez učinka.
Richard Wiseman: Psiholog koji je upozorio na moguće zvučne tragove u autoganzfeldu.
Lance Storm: Psiholog i parapsiholog koji je vodio metaanalize s pozitivnim rezultatom.
Susan Blackmore: Psihologinja koja je kritizirala pokuse jednog od laboratorija.

Što se zna

Prvi potpuni ganzfeld pokus objavljen je 1974., a do 1982. izvedena su 42 pokusa.
Hyman i Honorton 1986. objavili su zajednička pravila za buduće pokuse.
U autoganzfeld pokusima, u 329 seansi, pogodaka je bilo 32 posto, a slučaj daje 25 posto.
Metaanaliza 30 pokusa iz 1999. nije našla učinak veći od slučajnosti.
Metaanaliza iz 2010. izvijestila je o 483 pogotka u 1.498 pokušaja, odnosno 32,2 posto.

Što tvrde zagovornici

Pokusi provedeni po strogim pravilima koja je prihvatio i glavni kritičar i dalje daju oko 32 posto pogodaka umjesto 25.
Rezultat se ponavlja u različitim laboratorijima i desetljećima, što je teško objasniti slučajem.
Odabrani ispitanici, poput umjetnika i onih koji meditiraju, postižu bolje rezultate, što upućuje na stvarnu sposobnost s predvidljivim obrascem.
Metaanaliza bez učinka iz 1999. izostavila je nekoliko velikih uspješnih pokusa, a kad se uključe, ukupni rezultat je značajan.

Što kažu kritičari

Svaki novi skup pokusa otkrivao je nove moguće tragove: rukovanje slikama, zvuk filma, ponašanje istraživača.
Ponavljanja koja provode neovisni istraživači često ne daju učinak.
Zaključak metaanalize ovisi o tome koja se istraživanja uključe, a neobjavljeni neuspjesi mijenjaju sliku.
Psi se definira samo kao odstupanje koje se ne može objasniti, pa svaka nepravilnost u podacima može izgledati kao dokaz.

Otvorena pitanja

Bi li unaprijed prijavljen pokus u više laboratorija, s istim postupkom i skeptičnim suradnicima, dao učinak?
Zašto su filmski isječci davali bolje rezultate od statičnih slika?
Koliko na rezultate utječe uvjerenje istraživača?