Homeopatija

Kora kininovca

Samuel Hahnemann, rođen 1755. u Meissenu, bio je obrazovan liječnik, kemičar i prevoditelj. Medicina njegova doba često je bila opasna: puštanje krvi, izazivanje povraćanja i velike doze žive. Hahnemann ju je odbacio i neko se vrijeme uzdržavao prevođenjem. Godine 1790., dok je u Stötteritzu kraj Leipziga prevodio priručnik škotskog liječnika Williama Cullena, nije se složio s Cullenovim objašnjenjem kako kora kininovca liječi malariju. Odlučio je pokušati na sebi. Nekoliko je dana uzimao koru i, kako je zapisao, dobio groznicu, drhtavicu i bolove u zglobovima, slično napadu bolesti koju kora liječi.

Iz toga je izveo pravilo koje je 1796. objavio u medicinskom časopisu Christopha Wilhelma Hufelanda: lijek za neku bolest je tvar koja kod zdrave osobe izaziva slične simptome. Latinski je to sažeo kao similia similibus curentur, neka se slično liječi sličnim. Novo je liječenje nazvao homeopatijom, od grčkih riječi za "slično" i "patnju", a liječenje suprotnim sredstvima nazvao je alopatijom. Godine 1810. objavio je glavno djelo, Organon racionalne medicine, koje je doživjelo šest izdanja.

Kap u oceanu

Da bi smanjio otrovnost tvari koje je davao, Hahnemann ih je razrjeđivao, a pri svakom razrjeđenju bočicu je snažno protresao udarcima o podlogu. Uvjerio se da tako pripravak ne slabi, nego jača, pa je postupak nazvao potenciranjem. Na ljestvici C svako razrjeđenje je jedan dio tvari na sto dijelova vode ili alkohola. Razrjeđenje 12C znači omjer jedan prema jedinici s 24 nule, što je otprilike granica iza koje, prema Avogadrovu broju, u otopini vjerojatno više nema nijedne molekule izvorne tvari. Uobičajeni pripravci razrjeđenja 30C razrijeđeni su mnogo više od toga.

Hahnemann je djelovanje pripisivao "duhovnoj snazi" lijeka koja se oslobađa protresanjem. Kasniji homeopati govore o tome da voda "pamti" tvar koja je u njoj bila. Godine 1988. časopis Nature objavio je rad francuskog imunologa Jacquesa Benvenistea, koji je izvijestio o biološkom učinku protutijela razrijeđenih dok u otopini nije ostala nijedna molekula. Urednik časopisa John Maddox, iluzionist James Randi i istraživač Walter Stewart posjetili su laboratorij, a pokusi pod njihovim nadzorom, uz prikrivanje koji je uzorak koji, nisu ponovili rezultat.

Od Köthena do svijeta

Zbog sukoba s ljekarnicima, kojima se nije sviđalo što sam priprema lijekove, Hahnemann je selio iz grada u grad. Godine 1821. našao je zaštitu vojvode u Köthenu, a 1835. preselio se u Pariz s drugom suprugom Mélanie, slikaricom i kasnije i sama homeopatkinjom. Umro je ondje 1843. Homeopatija se u 19. stoljeću proširila Europom i Amerikom, s vlastitim bolnicama, fakultetima i ljekarnama. Zagovornici ističu da su homeopatske bolnice u vrijeme epidemija kolere često imale manju smrtnost od običnih. Povjesničari medicine odgovaraju da je tada i uzdržavanje od puštanja krvi i drugih štetnih postupaka bilo prednost.

Ispitivanja i pregledi

U 20. stoljeću homeopatija je postala predmet stotina kliničkih ispitivanja. Metaanaliza Klausa Lindea i suradnika iz 1997. u časopisu The Lancet obuhvatila je 89 ispitivanja i pronašla ukupni učinak veći od placeba, ali nijednu bolest za koju bi dokazi bili uvjerljivi. Godine 2005. Aijing Shang, Matthias Egger i suradnici u istom su časopisu usporedili 110 ispitivanja homeopatije sa 110 ispitivanja obične medicine. Kad su uzeli samo velika i kvalitetna ispitivanja, za homeopatiju nije ostalo pouzdanog učinka, pa su zaključili da su rezultati spojivi s placebom.

NHMRC je u ožujku 2015. objavio dosad najopsežniji službeni pregled. Obuhvatio je 57 sustavnih pregleda sa 176 ispitivanja za 61 zdravstveno stanje, uz literaturu koju su poslali homeopati i javnost. Zaključak je bio da nema zdravstvenih stanja za koja postoje pouzdani dokazi da je homeopatija djelotvorna. Udruge homeopata prigovorile su da je vijeće kao pouzdana prihvatilo samo ispitivanja s najmanje 150 sudionika i najvišom ocjenom kvalitete, pa je od 176 ostalo samo pet.

Europsko vijeće akademija znanosti (EASAC), u kojem je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2017. je zaključilo da nema bolesti za koju postoje pouzdani dokazi da homeopatija djeluje više od placeba. Upozorilo je da je najveća opasnost kad bolesnik zbog homeopatije odgodi ili odbije djelotvorno liječenje, i zatražilo da se homeopatski pripravci u Europskoj uniji ne reklamiraju bez dokaza o djelotvornosti.

Zagovornici navode metaanalizu Roberta Mathieja i suradnika iz 2014., koja je za individualiziranu homeopatiju, kad homeopat lijek bira prema cijeloj osobi, pronašla mali učinak iznad placeba, uz napomenu autora da je kvaliteta dokaza niska. Mnogi bolesnici kažu da im je homeopatija pomogla i da cijene dugi razgovor s homeopatom, kakav u običnoj ambulanti rijetko dobiju.