Alkemija

Isaac Newton napisao je o alkemiji više nego o gravitaciji i svjetlosti zajedno. Je li tražio kamen mudraca kao čarobnjak ili kao znanstvenik koji tek nije imao pravo ime za ono što radi?

Ukratko

Alkemija je stoljećima bila spoj pokusa s tvarima, filozofije i vjerske simbolike, s ciljem da se neplemeniti metali pretvore u zlato, nađe lijek za sve bolesti i pročisti duša.
Nastala je u helenističkom Egiptu, razvila se u arapskom svijetu, a u Europi je cvjetala do 18. stoljeća; njezini su utemeljitelji, prema predaji, Hermes Trismegist i njegovi spisi.
Alkemiju su ozbiljno proučavali i Robert Boyle i Isaac Newton, a iz njezinih radionica potječu postupci i otkrića kojima se služila rana kemija.
Povjesničari znanosti danas raspravljaju je li alkemija bila preteča kemije ili prije svega duhovna i simbolička tradicija.

U Aleksandriji, u prvim stoljećima nakon Krista, susreli su se egipatska vještina obrade metala i bojenja tkanina, grčka filozofija o elementima i mistične vjerske ideje. Iz te mješavine nastala je alkemija. Sama riječ dolazi preko arapskog al-kīmiyā, a podrijetlo starijeg grčkog oblika i danas je predmet rasprave.

Hermesova mudrost

Alkemičari su svoje umijeće pripisivali Hermesu Trismegistu, "triput najvećem Hermesu", liku nastalom stapanjem egipatskog boga Thota i grčkog Hermesa. Njemu su pripisivani brojni spisi o bogovima, zvijezdama i prirodi, a među alkemičarima je najslavnija bila Smaragdna ploča, kratak tekst poznat iz arapskih izvora. Njezina zagonetna rečenica o tome da je ono što je gore jednako onome što je dolje postala je geslo cijele tradicije.

Prvi alkemičar čija su djela sačuvana pod njegovim imenom bio je Zosim iz Panopolisa, koji je oko 300. godine opisivao peći, posude za destilaciju i postupke s metalima, ali i snove i vizije. Za cara Dioklecijana, nakon pobune u Aleksandriji, spaljene su mnoge knjige o pretvaranju metala.

Od Bagdada do Praga

Arapski učenjaci preveli su i razvili grčku alkemiju. Najpoznatiji spisi pripisuju se Džabiru ibn Hajanu, poznatom u Europi kao Geber. U njima se razrađuje zamisao da su svi metali sastavljeni od sumpora i žive u različitim omjerima, pa bi se promjenom omjera jedan metal mogao pretvoriti u drugi.

Od 12. stoljeća arapski su spisi prevođeni na latinski i alkemija je stigla u Europu. Bavili su se njome redovnici, liječnici i dvorski učenjaci. Engleski kralj Henrik IV. 1404. zakonom je zabranio "umnožavanje" zlata i srebra, iako se poslije mogla kupiti dozvola za takve pokuse. Car Rudolf II. krajem 16. stoljeća okupljao je alkemičare na svom dvoru u Pragu.

Švicarski liječnik Paracelzus (1493.-1541.) okrenuo je alkemiju prema medicini: smatrao je da njezin pravi cilj nije zlato, nego lijekovi od minerala i kemikalija. Mnogi kasniji ljekarnici slijedili su njegov put.

Boyle i Newton

Robert Boyle, jedan od utemeljitelja Kraljevskog društva u Londonu, u knjizi The Sceptical Chymist 1661. kritizirao je stare nauke o elementima. Zbog toga ga se dugo smatralo čovjekom koji je raskinuo s alkemijom. Povjesničar Lawrence Principe pokazao je, međutim, da je Boyle cijeloga života vjerovao u mogućnost pretvaranja metala i tražio kamen mudraca.

Isaac Newton napisao je ili prepisao oko milijun riječi o alkemiji, više nego o optici i fizici. Ti su rukopisi nakon njegove smrti dugo smatrani neprikladnima za objavu. Kad su 1936. prodani na dražbi u Londonu, velik dio kupio je ekonomist John Maynard Keynes, koji je poslije napisao da Newton nije bio prvi u dobu razuma, nego "posljednji od čarobnjaka". Danas ih istraživači sveučilišta Indiana objavljuju na mreži, a William Newman u njima vidi pomno vođene pokuse.

Hamburški alkemičar Hennig Brand 1669. tražio je kamen mudraca u ljudskom urinu i pritom otkrio fosfor, tvar koja svijetli u mraku. Taj trenutak naslikao je stoljeće kasnije Joseph Wright of Derby, na slici koja se nalazi na vrhu ovog članka.

Od alkemije do kemije

Oko 1720. počinje se razlikovati "kemija" od "alkemije", a riječ alkemija ostaje vezana uz izradu zlata i varalice. Antoine Lavoisier krajem 18. stoljeća postavio je temelje suvremene kemije s elementima koje nije moguće rastaviti na jednostavnije tvari.

U 20. stoljeću alkemija je dobila novo tumačenje. Psiholog Carl Gustav Jung vidio je u njezinim slikama, kraljevima, kraljicama, zmajevima i vjenčanjima tvari, opise unutarnjeg sazrijevanja čovjeka. Povjesničari Lawrence Principe i William Newman, s druge strane, rekonstruirali su postupke iz starih recepata u laboratoriju i pokazali da su mnogi zagonetni opisi zapravo kodirane upute za stvarne pokuse.

Pretvaranje jednog elementa u drugi danas je moguće, ali ne kemijom, nego nuklearnom fizikom. Na Velikom hadronskom sudaraču u CERN-u 2025. izmjereno je kako se pri sudarima jezgre olova na trenutak pretvaraju u jezgre zlata, u količinama premalima da bi imale ikakvu vrijednost.

Kronologija

oko 300.: Zosim iz Panopolisa piše najstarija sačuvana alkemijska djela pod vlastitim imenom.
9.-10. stoljeće: Nastaju arapski alkemijski spisi pripisani Džabiru ibn Hajanu.
12. stoljeće: Arapski alkemijski spisi prevode se na latinski.
1404.: Engleski kralj Henrik IV. zabranjuje umnožavanje zlata i srebra.
1661.: Robert Boyle objavljuje The Sceptical Chymist.
1669.: Hennig Brand otkriva fosfor tražeći kamen mudraca.
oko 1720.: U Europi se počinje razlikovati kemija od alkemije.
1936.: Newtonovi alkemijski rukopisi prodani su na dražbi; velik dio kupuje Keynes.
2025.: CERN objavljuje mjerenje pretvorbe olova u zlato pri sudarima jezgara.

Ključne osobe

Hermes Trismegist: Legendarni mudrac kojemu su alkemičari pripisivali temelje svojeg umijeća.
Zosim iz Panopolisa: Alkemičar iz Egipta oko 300. godine, autor najstarijih sačuvanih alkemijskih djela.
Džabir ibn Hajan: Arapski učenjak kojemu se pripisuju brojni alkemijski spisi.
Paracelzus: Švicarski liječnik koji je alkemiju usmjerio prema izradi lijekova.
Robert Boyle: Engleski prirodoslovac, jedan od utemeljitelja moderne kemije, koji je i sam tražio kamen mudraca.
Isaac Newton: Engleski fizičar i matematičar koji je napisao oko milijun riječi o alkemiji.
John Maynard Keynes: Ekonomist koji je kupio Newtonove alkemijske rukopise i nazvao ga "posljednjim od čarobnjaka".
Lawrence Principe: Američki povjesničar znanosti koji je laboratorijski rekonstruirao alkemijske postupke.

Što se zna

Alkemija se razvila u helenističkom Egiptu, zatim u arapskom svijetu, a u Europi je bila raširena do 18. stoljeća.
Isaac Newton napisao je ili prepisao oko milijun riječi o alkemiji.
Robert Boyle, unatoč kritici starih nauka, vjerovao je u mogućnost pretvaranja metala.
Hennig Brand otkrio je fosfor 1669. tražeći kamen mudraca.
Kemijskim postupcima ne može se jedan element pretvoriti u drugi; to je moguće samo nuklearnim reakcijama.
Razlikovanje kemije od alkemije počinje oko 1720.

Što tvrde zagovornici

Alkemija je bila rana eksperimentalna znanost: alkemičari su razvili destilaciju, peći i laboratorijsko posuđe kojima se služila kemija.
Zagonetni jezik alkemije često skriva stvarne recepte koji se mogu ponoviti u laboratoriju.
Boyle i Newton, utemeljitelji moderne znanosti, alkemiju su smatrali ozbiljnim istraživanjem prirode.
Pretvaranje metala, iako ne kemijom, nuklearna je fizika na kraju doista ostvarila.

Što kažu kritičari

Alkemija je bila prije svega duhovna i simbolička tradicija, u kojoj je pročišćenje duše bilo važnije od pokusa.
Tajnovitost i namjerno zagonetan jezik sprječavali su provjeru i razmjenu rezultata, bez kojih nema znanosti.
Glavni cilj alkemije, pretvaranje metala u zlato kemijskim putem, nije moguće ostvariti.
Kemija je napredovala tek kad je odbacila alkemijske ideje o sumporu, živi i kamenu mudraca.

Otvorena pitanja

Koliko je Newtonova alkemija utjecala na njegovu fiziku?
Koliko su alkemičari doista vjerovali u pretvaranje metala, a koliko su njihovi tekstovi bili duhovne alegorije?
Koliko je arapska alkemija preuzela iz izgubljenih grčkih spisa?

Teorije

Alkemija je bila rana znanost i izravna preteča kemije
Alkemija je bila prije svega duhovni i simbolički put
Alkemija je bila istodobno laboratorijski rad i duhovna praksa, i u tome je njezina posebnost

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Principe, L. M. (2012). The Secrets of Alchemy. Chicago: University of Chicago Press.
Newman, W. R. (2018). Newton the Alchemist: Science, Enigma, and the Quest for Nature's "Secret Fire". Princeton: Princeton University Press.
The Chymistry of Isaac Newton, Sveučilište Indiana