Kipovi koji plaču

Najčešće je riječ o Bogorodici. Netko primijeti kap na licu kipa, vijest se proširi, pred kućom ili crkvom okupi se mnoštvo, a uz molitve stižu i novinari, policija i, prije ili poslije, crkvena komisija. Takvih je prijava bilo na stotine. Crkvene vlasti postavljaju visoke zahtjeve i velik dio slučajeva odbacuju. Tek nekoliko ih je priznato.

Četiri dana u Sirakuzi

Angelo Iannuso i Antonina Giusto vjenčali su se u ožujku 1953. i živjeli u maloj kući u ulici Orti di San Giorgio u Sirakuzi. Kao vjenčani dar dobili su gipsanu, glaziranu i obojenu sliku Bezgrešnog Srca Marijina pričvršćenu na crnu staklenu ploču, kupljenu u mjesnoj trgovini za 2500 lira. Sliku je modelirao kipar Amilcare Santini, a izradila tvornica u Bagni di Lucca u Toskani. Objesili su je iznad bračnog kreveta.

Antonina je bila trudna i teško bolesna, s napadajima i gubitkom vida. Ujutro 29. kolovoza 1953. ugledala je, kako je rekla, suze na licu slike. Najprije su joj vjerovale samo rođakinje koje su je njegovale, a zatim su suze vidjeli i drugi. Pred kućom se okupilo mnoštvo, a policijski povjerenik odnio je sliku u policijsku postaju, pa je vratio iste noći. Sljedećih dana slika je izložena na zidu pred kućom. Jedan je zaljubljenik u film snimio suze u oko 300 sličica filma.

Suze su tekle, s prekidima, do 1. rujna. Toga dana liječnička komisija, koju je predvodio Michele Cassola iz pokrajinskog zavoda za higijenu, obrisala je sliku vatom i čekala. Malo nakon 11 sati suze su se ponovno pojavile i tekle petnaestak minuta. Komisija je skupila oko kubični centimetar tekućine i usporedila je sa suzama odrasle osobe i djeteta. Tekućina je sadržavala natrij i klor te tragove bjelančevina, nije sadržavala sastojke gipsa ni boje, a pH je odgovarao pH-u ljudskih suza. Komisija ju je opisala kao ljudske suze. Slika je zatim rastavljena: gips je bio debeo najviše dva centimetra, sprijeda mokar, a straga potpuno suh.

Crkveni sud saslušao je 189 svjedoka. Biskupi Sicilije, okupljeni pod vodstvom palermskog nadbiskupa kardinala Ernesta Ruffinija, 12. prosinca 1953. proglasili su plakanje slike čudesnim. Posebna liječnička komisija do studenoga je zabilježila oko 300 ozdravljenja koja je smatrala neobjašnjivima. Blizu kuće izgrađeno je golemo stožasto svetište, koje je papa Ivan Pavao II. posvetio 6. studenoga 1994.

Kip iz Akite

Godine 1973. japanska redovnica Agnes Katsuko Sasagawa, potpuno gluha, živjela je u maloj zajednici sestara na brežuljku Yuzawadai kraj grada Akite. Te je godine, prema njezinu svjedočanstvu, primila tri poruke od Bogorodice preko drvenog kipa u kapelici. Poruke pozivaju na molitvu krunice i pokoru, a treća upozorava na kaznu za čovječanstvo i na podjele u Crkvi.

U siječnju 1975. kip je, prema svjedočanstvima sestara i posjetitelja, počeo plakati i to se ponovilo 101 put tijekom idućih gotovo sedam godina. Japanska televizijska postaja snimila je, prema izvješćima, jedno plakanje. Biskup Niigate John Shojiro Ito 1976. sazvao je komisiju koja je zaključila da ne može dokazati nadnaravnost događaja, a Kongregacija za nauk vjere 1981. bila je prema događajima nesklona. Biskup Ito poslao je novu dokumentaciju i 22. travnja 1984. pastirskim pismom priznao "nadnaravni značaj niza tajanstvenih događaja" povezanih s kipom te dopustio štovanje Gospe od Akite u svojoj biskupiji, do konačnog suda Svete Stolice. Kardinal Joseph Ratzinger 1988. nije osporio tu odluku, a Sveta Stolica konačan sud nikad nije donijela. Sestra Agnes umrla je 15. kolovoza 2024. u 93. godini.

Kako kip može plakati

Talijanski kemičar Luigi Garlaschelli sa Sveučilišta u Paviji 1995. napravio je kip koji "plače" bez ikakvih skrivenih naprava. Uzeo je šuplji kip od tankog gipsa, prevučen nepropusnom glazurom, i kroz sićušnu rupu na glavi ulio vodu. Gips upije tekućinu, a glazura je zadrži. Kad se glazura kod očiju jedva vidljivo zagrebe, ondje se pojavljuju kapi. Garlaschelli je pregledao kopiju sirakuške slike iz iste tvornice i utvrdio da je od glaziranog gipsa sa šupljinom iza lica. Original, koji se čuva iza stakla, nije smio pregledati. Zagovornici čuda odgovaraju da je sirakuška slika rastavljena pred komisijom 1953. i da je straga bila suha.

Slučajevi koji su završili drukčije

U ožujku 2006. skupina starijih vjernica u crkvi svete Lucije u Forlìju opazila je crvene kapi nalik suzama na licu kipa Bogorodice. Mjesni biskup odmah je dao odnijeti kip i pozvao policiju. Kip više nije plakao. Vještaci su utvrdili da DNK krvi odgovara DNK-u bivšeg crkvenjaka Vincenza Di Costanza, a tužiteljstvo ga je 2008. optužilo da je kip namazao vlastitom krvlju. On je optužbe odbacio.

U Civitavecchiji kraj Rima mali gipsani kip Kraljice mira, koji je mjesni župnik 1994. kupio u Međugorju i darovao obitelji Gregori, od veljače do ožujka 1995. četrnaest je puta, prema svjedocima, lio krvave suze. Svjedočilo je pedesetak ljudi, među njima i mjesni biskup Girolamo Grillo, isprva skeptičan. Analiza je pokazala da je riječ o ljudskoj muškoj krvi, a muški članovi obitelji, po savjetu odvjetnika, nisu dali uzorak za usporedbu DNK. Sudac je 2000. obustavio istragu jer nije utvrdio prijevaru, a o nadnaravnom je, kako je napisao, sud prepustio Crkvi. Crkva se službeno nije izjasnila.

U Mumbaiju je 2012. voda kapala s nogu raspela kraj jedne crkve, a vjernici su je skupljali kao ljekovitu. Indijski racionalist Sanal Edamaruku pregledao je mjesto i utvrdio da voda iz začepljenog odvoda obližnjeg zahoda kapilarnim djelovanjem prolazi kroz zid i drvo raspela i izlazi kroz rupu od čavla. Nakon toga protiv njega su podnesene prijave zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja.