Krv svetog Januarija

Tri puta godišnje nadbiskup Napulja pred punom crkvom podiže staklenu ampulu s tamnom, skrutnutom tvari. Nakon molitve, ponekad za nekoliko minuta, a ponekad tek nakon nekoliko dana, tvar postaje tekuća, a grad to dočekuje kao dobar znak.

Ukratko

  • U napuljskoj katedrali čuvaju se dvije zatvorene staklene ampule s tamnom tvari za koju se vjeruje da je krv svetog Januarija, biskupa i mučenika s početka 4. stoljeća.
  • Tvar je obično kruta, a tijekom obreda tri puta godišnje postaje tekuća; prvi pouzdan zapis o tome potječe iz 1389.
  • Crkva podržava pobožnost, ali nikad nije službeno proglasila čudo i ne dopušta otvaranje ampula.
  • Talijanski istraživači 1991. napravili su smjesu koja se ponaša slično, a drugi istraživači smatraju da je u ampuli doista krv i da se njezina promjena još ne može objasniti.

Januarije je, prema predaji, bio biskup Beneventa koji je pogubljen kao mučenik oko 305., u vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Iz njegova vremena nema sačuvanih zapisa o njemu: sve što se zna o njegovu životu potječe iz kasnijih životopisa i legendi. Prema predaji, jedna je žena nakon pogubljenja skupila malo njegove krvi.

Januarije je zaštitnik Napulja, a Napuljci ga zovu San Gennaro. U gradu se o njemu govori gotovo kao o članu obitelji.

Prvi zapis

Kronika Napulja iz 1382. opisuje štovanje svetog Januarija, ali ne spominje ni krv ni čudo. Prvi pouzdan zapis potječe iz 1389., kad je zabilježeno da se krv rastopila. Tijekom idućih stoljeća izvješća su govorila o ukapljivanju najprije jednom godišnje, zatim dvaput i napokon triput.

Danas se obred održava u subotu prije prve nedjelje u svibnju, kad se slavi prijenos svečevih relikvija, zatim 19. rujna, na blagdan njegove mučeničke smrti, i 16. prosinca, kad se slavi njegova zaštita grada.

Kako izgleda obred

Ampule se čuvaju u srebrnom relikvijaru, između dvije okrugle staklene ploče. Manja ampula ima tek nekoliko crvenkastih mrlja na stijenkama, a veća, bademasta, zapremine šezdesetak mililitara, ispunjena je otprilike do tri petine tamnocrvenom tvari. Ampule su zatvorene i čuvaju se u trezoru čije ključeve drže članovi gradskog odbora, među njima i gradonačelnik.

Na dan obreda nadbiskup podiže relikvijar i naginje ga da okupljeni vide kako je tvar kruta. Slijede molitve vjernika, među kojima su i oni koji se nazivaju "rodbinom svetog Januarija". Kad se tvar ukapli, nadbiskup ponovno naginje relikvijar, a okupljeni pozdravljaju vijest pljeskom. Ponekad se to dogodi za dvije minute, ponekad za sat, a ponekad tek nakon više dana. Ampule nakon toga ostaju izložene osam dana.

Prema pučkom vjerovanju, kad se krv ne ukapli, to je loš znak. Zapisi pokazuju da se to dogodilo, među ostalim, u rujnu 1939., 1940., 1943., 1973. i 1980. te u prosincu 2016. i 2020. Neki Napuljci izostanak čuda povezuju s ratovima i nesrećama koje su slijedile.

Što je u ampuli

Budući da se ampule ne smiju otvoriti, tvar se nikad nije mogla izravno ispitati. Gennaro Sperindeo je 1902. kroz staklo napravio spektroskopsku analizu i zaključio da spektar odgovara hemoglobinu, a sličan zaključak donijela je i jedna skupina 1989. Pouzdanost takvih mjerenja kroz staklo i staru tvar osporava se.

Godine 1991. talijanski istraživači Luigi Garlaschelli, Franco Ramaccini i Sergio Della Sala objavili su u časopisu Nature kratki rad u kojem su opisali smjesu željeznog klorida, kalcijeva karbonata i kuhinjske soli. Takva smjesa stvara gel smeđecrvene boje koji je u mirovanju krut, a kad se protrese ili pomiče, postaje tekuć. Ta se pojava zove tiksotropija. Svi sastojci, ističu autori, bili su dostupni u srednjem vijeku. Pretpostavka je da relikvijar pri obredu dovoljno pomiču da se gel ukapli.

Biolog Giuseppe Geraci sa sveučilišta u Napulju 2010. ispitao je drugu relikviju krvi iz 18. stoljeća i pokazao da i stara krv u sličnim uvjetima može prelaziti iz krutog u tekuće stanje pri pomicanju. Zaključio je da je u ampulama vjerojatno krv, ali da uzrok promjene još nije jasan. Povjesničar znanosti Francesco Paolo de Ceglia u knjizi iz 2016. povezuje ukapljivanje s temperaturom: u rujnu, kad je najtoplije, tvar je često već tekuća kad se izvadi iz trezora, a u prosincu se najdulje čeka.

Kritičari pritom upućuju na to da su se u Kampaniji štovale i ampule s krvlju drugih svetaca koja se ukapljivala, pa smatraju da su mjesni majstori znali postupak izrade. Vjernici odgovaraju da nijedna hipoteza ne objašnjava zašto se tvar katkad ukapli odmah, katkad nakon više dana, a katkad nikako, neovisno o temperaturi i načinu rukovanja.

Stav Crkve

Katolička crkva podržava obred i pobožnost, ali nikad nije službeno izjavila da je ukapljivanje čudo. Prema istraživanjima je suzdržana: ne dopušta otvaranje ampula ni uzimanje uzoraka, jer bi to moglo trajno oštetiti relikviju. Za mnoge Napuljce pitanje kemije nije presudno: obred je dio njihova identiteta, a dan kad se krv ukapli dan je radosti za cijeli grad.

Kronologija

  1. oko 305.: Prema predaji, Januarije je pogubljen kao mučenik u vrijeme Dioklecijanova progona.
  2. 1305.: Robert Anžuvinac daruje relikvijar za ampule s krvlju.
  3. 1389.: Prvi pouzdan zapis o ukapljivanju krvi.
  4. 1902.: Gennaro Sperindeo spektroskopski ispituje ampulu kroz staklo.
  5. 1991.: Garlaschelli, Ramaccini i Della Sala u časopisu Nature opisuju tiksotropni gel.
  6. 2010.: Giuseppe Geraci objavljuje pokuse sa starom krvlju iz druge relikvije.
  7. 2016.: Francesco Paolo de Ceglia objavljuje povijest istraživanja ukapljivanja.
  8. prosinac 2020.: Krv se na prosinački blagdan ne ukapljuje.

Ključne osobe

  • Januarije: Biskup Beneventa i mučenik s početka 4. stoljeća, zaštitnik Napulja.
  • Luigi Garlaschelli: Talijanski kemičar koji je s kolegama napravio tiksotropni gel nalik tvari iz ampule.
  • Gennaro Sperindeo: Istraživač koji je 1902. spektroskopski ispitao ampulu.
  • Giuseppe Geraci: Napuljski biolog koji je pokusima pokazao da i stara krv može mijenjati stanje.
  • Francesco Paolo de Ceglia: Povjesničar znanosti koji je ukapljivanje povezao s temperaturom.

Što se zna

  1. Prvi pouzdan zapis o ukapljivanju krvi svetog Januarija potječe iz 1389.
  2. Obred se održava tri puta godišnje: u svibnju, 19. rujna i 16. prosinca.
  3. Ampule su zatvorene i nikad nisu otvorene radi ispitivanja.
  4. Crkva nikad nije službeno proglasila ukapljivanje čudom.
  5. Talijanski istraživači 1991. opisali su smjesu od tvari dostupnih u srednjem vijeku koja se ponaša slično tvari u ampuli.
  6. Krv se ponekad nije ukapljila, među ostalim 1980. i u prosincu 2020.

Što tvrde zagovornici

  • Ukapljivanje se ne može predvidjeti: nekad traje dvije minute, nekad danima, a nekad izostane, bez veze s temperaturom.
  • Spektroskopska ispitivanja 1902. i 1989. pokazala su tragove hemoglobina.
  • Pobožnost traje više od šest stoljeća i nijedan pokušaj nije doveo do konačnog prirodnog objašnjenja.
  • Pokusi sa starom krvlju pokazuju da u ampuli vjerojatno nije umjetna smjesa, nego doista krv.

Što kažu kritičari

  • Tiksotropni gel od srednjovjekovnih sastojaka oponaša ponašanje tvari u ampuli.
  • Relikvijar se pri obredu pomiče i naginje, što je dovoljno da se takav gel ukapli.
  • Slične relikvije krvi koja se ukapljuje postojale su u Kampaniji, što upućuje na mjesni zanatski postupak.
  • Bez otvaranja ampula nijedna analiza ne može biti pouzdana, pa ni ona koja govori u prilog krvi.

Otvorena pitanja

  • Je li u ampuli krv, mineralna smjesa ili nešto treće?
  • Zašto se tvar katkad ukapli odmah, a katkad danima kasnije ili nikako?
  • Hoće li se ikad dopustiti ispitivanje koje ne bi oštetilo relikviju?

Teorije

  • Ukapljivanje je čudo, znak svečeve zaštite
  • U ampuli je srednjovjekovna mineralna smjesa koja se ukapljuje pri pomicanju
  • U ampuli je stara krv koja mijenja stanje zbog još nepoznatih prirodnih uzroka
  • Dok se ampule ne ispitaju, nije moguće presuditi

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori