Kraljica Kristina Švedska

Kad se Kristina rodila u prosincu 1626. u stockholmskom dvorcu Tre Kronor, dvorani su isprva mislili da je dječak. Njezin otac, kralj Gustav II. Adolf, bio je najslavniji protestantski vladar Tridesetogodišnjeg rata. Poginuo je 1632. u bitki kod Lützena, a šestogodišnja kći postala je kraljica. Dok nije odrasla, zemljom je vladalo regentsko vijeće na čelu s kancelarom Axelom Oxenstiernom.

Kraljica koja je učila deset sati na dan

Kristina je odgajana onako kako su se odgajali prijestolonasljednici. Učila je teologiju, filozofiju, grčki i latinski, politiku s Oxenstiernom i više stranih jezika. Kao punoljetna kraljica od 1644. zalagala se za mir kojim je 1648. završio Tridesetogodišnji rat. Njezin je dvor postao okupljalište učenjaka i umjetnika. Godine 1649. pozvala je u Stockholm francuskog filozofa Renéa Descartesa, koji je ondje umro sljedeće zime.

Okrunjena je svečano 1650. Već je tada odlučila da se neće udati. Godine 1649. objavila je da za nasljednika predlaže bratića Karla Gustava, s kojim je u mladosti bila potajno zaručena, a staleži su to prihvatili.

Odricanje u Uppsali

Udaja nije bila jedini problem. Kristina se potajno zanimala za katoličku vjeru, a u luteranskoj Švedskoj katoličanstvo je bilo zabranjeno i nespojivo s krunom. Njezino rasipno dijeljenje plemićkih naslova i krunskih posjeda izazivalo je nezadovoljstvo. U veljači 1654. otvoreno je rekla državnom vijeću da se namjerava odreći prijestolja.

Svečanost je održana 6. lipnja 1654. u dvorcu Uppsala. Kraljici su jedan po jedan skidali znakove kraljevske vlasti. Prema predaji, Per Brahe, koji je trebao skinuti krunu, nije se pomaknuo, pa ju je skinula sama. U jednostavnoj bijeloj haljini oprostila se drhtavim glasom i prepustila prijestolje Karlu X. Gustavu.

Već tog ljeta napustila je Švedsku, prerušena u mušku odjeću i pod lažnim imenom, kako bi sigurno prošla kroz Dansku. Dragocjene knjige, slike i kipove dala je unaprijed otpremiti u inozemstvo.

Kristina Aleksandra

Na Badnjak 1654. Kristina je u kapeli nadvojvode Leopolda Wilhelma u Bruxellesu tajno prešla na katoličanstvo i uzela ime Kristina Aleksandra. Javno je to objavila tek 3. studenoga 1655. u dvorskoj crkvi u Innsbrucku. U Rim je svečano ušla 20. prosinca 1655., kroz vrata Porta Flaminia, u nosiljci koju je oblikovao Gian Lorenzo Bernini. Papa Aleksandar VII. dočekao je njezino obraćenje kao veliku pobjedu Katoličke crkve.

U Rimu je živjela više od trideset godina, najdulje u palači Riario. Okupljala je pjesnike, glazbenike i učenjake, osnovala akademiju i potaknula otvaranje prve javne operne kuće u Rimu. Njezina zbirka slika bila je jedna od najvećih u gradu. S vremenom je postala bliska s kardinalom Deciom Azzolinom, a o prirodi tog odnosa raspravljaju i povjesničari.

Kristinu je pratila i teška mrlja. Godine 1657., dok je boravila u francuskom dvorcu Fontainebleau, dala je pogubiti svojeg konjušnika, markiza Giana Rinalda Monaldeschija, kojega je optužila za izdaju. Smatrala je da kao kraljica ima pravo suditi članovima svojeg dvora, ali je čin u Rimu i Francuskoj izazvao zgražanje.

Umrla je 19. travnja 1689. u Rimu. Pokopana je u špiljama ispod bazilike svetog Petra, kao jedna od rijetkih žena kojima je to iskazano, a u samoj bazilici kasnije joj je podignut spomenik.

Otvoren sarkofag

Kristinin način odijevanja, hod, glas i odbijanje braka bili su predmet nagađanja još za njezina života. Neki suvremenici opisivali su je kao ženu muških kretnji, a neki kasniji pisci pitali su se je li bila interspolna osoba, odnosno osoba čija se tjelesna spolna obilježja ne uklapaju posve u uobičajene kategorije. Povjesničari raspravljaju i o njezinim odnosima sa ženama, posebno s dvorskom damom Ebbom Sparre, kojoj je pisala nježna pisma.

Godine 1965. švedski anatom i antropolog Carl-Herman Hjortsjö istražio je njezine ostatke. Zaključio je da kostur ima tipično ženska obilježja. Upozorio je i da se, zbog nedovoljnog znanja o tome kako interspolna stanja utječu na kostur, iz kostiju ne može pouzdano utvrditi takvo stanje, a liječnički zapisi iz njezina doba spominju menstruaciju. Rezultate je objavio 1966.

Kristina je u svojoj autobiografiji pisala da osjeća nesavladivu odbojnost prema braku. Kako bi sama sebe opisala današnjim riječima, ne znamo. Ono što znamo jest da je odluke koje su je stajale krune donijela sama.