Kitež, grad u jezeru Svetlojar

Usred šuma sjeverno od Volge, oko 130 kilometara od Nižnjeg Novgoroda, leži malo ovalno jezero Svetlojar. Dugo je oko 470, a široko oko 350 metara, i neobično duboko za svoju veličinu: na najdubljem mjestu ima više od 33 metra. Uz njega je selo Vladimirskoje, a do obale vodi put koji mještani zovu Batijevim putem.

Dva Kiteža

Prema predaji, veliki knez Vladimira Georgij Vsevolodovič najprije je na Volgi sagradio Mali Kitež, a zatim, dublje u šumi, na obali Svetlojara, Veliki Kitež. Grad nije imao zidine. Kad je kan Batu krajem tridesetih godina 13. stoljeća s mongolskom vojskom pokorio ruske kneževine, čuo je za Kitež i krenuo na njega. Zauzeo je Mali Kitež, a knez se povukao u Veliki.

Mongoli nisu znali put kroz šume. Jedan im je zarobljenik otkrio tajne staze do jezera. Kad je vojska stigla na obalu, stanovnici se nisu branili, nego su se molili. Tada je oko grada iz zemlje provalila voda, a Kitež je potonuo u jezero. Posljednje što su napadači vidjeli bila je kupola katedrale s križem koja blista iznad vode.

Grad, kaže predaja, nije uništen. Postao je nevidljiv i ostao živ pod vodom, a otkriva se samo onima koji su čista srca. Pobožni ljudi mogu u dubini jezera vidjeti svjetla procesija.

Knez Georgij Vsevolodovič stvarna je osoba. Bio je veliki knez Vladimira, a poginuo je 4. ožujka 1238. u bitki na rijeci Sit, kad je mongolska vojska iznenadila i porazila njegovu vojsku. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su 1239. u katedralu Uznesenja u Vladimiru. Ni u jednom ljetopisu iz tog vremena Kitež se ne spominje.

Knjiga koju su čuvali starovjerci

Prvi poznati zapis o Kitežu je anonimni tekst nazvan Knjiga glagoljemaja letopisec, poznatiji kao Kitežski ljetopisac. Prvi dio teksta potječe iz 17. stoljeća, a konačan oblik dobio je u drugoj polovici 18. stoljeća, prema Velikoj ruskoj enciklopediji osamdesetih ili devedesetih godina. Sastavili su ga starovjerci, i to bjegunci (begunji), jedna od skupina koje nisu priznavale svećenike.

Starovjerci su se u 17. stoljeću odvojili od službene crkve jer nisu prihvatili reforme patrijarha Nikona. Progonjeni, sklanjali su se u guste šume iza Volge, upravo u kraj oko Svetlojara.

Jezero je postalo hodočasničko mjesto. Pisac Pavel Meljnikov-Pečerski u romanu U šumama (1874.) opisuje narodna slavlja na obalama Svetlojara i starovjerske redovnike i redovnice koji su stare poganske običaje pokušavali zamijeniti pričom o potonulom gradu. Godine 1907. u Sankt Peterburgu praizvedena je opera Nikolaja Rimskog-Korsakova Priča o nevidljivom gradu Kitežu i djevici Fevroniji, po kojoj je legenda postala poznata izvan Rusije.

Što je pod vodom

Odakle je jezero, i danas se raspravlja. Predlagani su ledenjačko i krško podrijetlo, staro riječno korito i podzemno slijeganje tla. Pedolog Vasilij Dokučajev krajem 19. stoljeća prvi je predložio da je riječ o krateru meteorita, a pisac Vladimir Korolenko početkom 20. stoljeća mislio je da je jezero vulkanskog podrijetla. Terenska istraživanja objavljena 2009. podupiru udar meteorita prije oko 3000 do 3200 godina.

Godine 1968. Kitež su tražili istraživači predvođeni Markom Barinovim i Tatjanom Makarovom. Pregledali su obale, a ronioci dno jezera. Nisu pronašli ništa starije od 19. stoljeća.

Godine 2006. Vetluška arheološka ekspedicija, koju vodi Jevgenij Četvertakov, odlučila je ponovno istražiti Krestovozdviženski brežuljak uz jezero, gdje je nekad stajala kapelica. U prvoj sezoni iskapanja, u ljeto 2011., pronašla je tragove starog naselja: tisuće ulomaka keramike, dijelove željeznih noževa i konjske opreme, žrvanj i kresivo, a pola metra ispod razine jezera ostatke brvnara. Četvertakov smatra da to nije bio grad, nego jedno gospodarstvo s pomoćnim zgradama u kojem je živjelo deset do petnaest ljudi. Prema njegovoj pretpostavci, dio brežuljka sa zgradama odronio se u jezero, što je moglo biti početak priče o gradu pod vodom.