Koplje sudbine, Longinovo koplje

U bečkoj riznici čuva se karolinško koplje sa željeznim klinom u oštrici, za koji se vjerovalo da je čavao s Kristova križa. Pravo na isto ime polažu relikvije u Vatikanu i Armeniji, a knjiga iz 1972. pripisala mu je moć koja je privukla Hitlera.

Ukratko

  • Prema Evanđelju po Ivanu, rimski vojnik kopljem je probo bok mrtvog Isusa; apokrifna predaja tom vojniku daje ime Longin.
  • Više relikvija tvrdi da je to koplje: jedna je od 1492. u bazilici svetog Petra u Rimu, druga u riznici u Ečmijadzinu u Armeniji, a treće, koplje Svetog Rimskog Carstva, u Carskoj riznici u Beču.
  • Bečko koplje izrađeno je u 8. ili ranom 9. stoljeću, a u oštrici nosi klin za koji se vjerovalo da je čavao s križa; nakon pripojenja Austrije 1938. Hitler ga je dao prenijeti u Nürnberg, a Amerikanci su ga 1946. vratili u Beč.
  • Ime "Koplje sudbine" i priču o Hitlerovoj opsjednutosti kopljem proširila je knjiga Trevora Ravenscrofta iz 1972., koju povjesničari smatraju izmišljenom poviješću.

Evanđelje po Ivanu jedino od četiri evanđelja spominje koplje. Vojnici su došli lomiti noge raspetima, da brže umru prije subote. Kad su došli do Isusa i vidjeli da je već mrtav, nisu mu prebili noge, nego mu je jedan od vojnika kopljem probo bok, i odmah je potekla krv i voda.

Ime vojnika evanđelje ne navodi. Apokrifno Nikodemovo evanđelje, dodano kasnim prijepisima Pilatovih djela iz 4. stoljeća, zove ga Longin i čini ga satnikom. U sirijskom rukopisu evanđelja iz 6. stoljeća, Rabulinu evanđelistaru, uz vojnika s kopljem na prikazu raspeća grčkim slovima piše ime LOGINOS.

Relikvija koja je putovala

Oko 530. vodič za hodočasnike u Jeruzalemu bilježi koplje u bazilici Svetog groba, a hodočasnik iz Piacenze oko 570. vidi ga na Sionu. Kad su Perzijanci 614. osvojili Jeruzalem, koplje je, prema bizantskoj kronici, dospjelo u Carigrad, u crkvu Svete Sofije. Ondje se stoljećima štovalo, a od sredine 10. stoljeća čuvalo se u carskoj crkvi Bogorodice od Farosa.

Kad je latinski car Carigrada Balduin II. ostao bez novca, od 1239. prodavao je relikvije francuskom kralju Luju IX. Koplje je bilo u posljednjoj pošiljci i u Pariz je stiglo vjerojatno 1242., za kapelu Sainte-Chapelle.

Godine 1492. osmanski sultan Bajazid II. poslao je papi Inocentu VIII. koplje na dar. Dar je imao i svrhu: papa je u Rimu držao sultanova brata i suparnika Džema, a sultan je želio da ondje i ostane. Već su tada u Rimu neki sumnjali u relikviju. Danas se čuva u bazilici svetog Petra, u loži iznad Berninijeva kipa svetog Longina.

Koplje iz Antiohije

U lipnju 1098. vojska Prvog križarskog rata bila je opkoljena u Antiohiji. Provansalski seljak Petar Bartolomej tvrdio je da mu se u viđenjima javlja sveti Andrija i otkriva gdje je zakopano koplje. Dana 14. lipnja kopali su pod podom crkve svetog Petra i pronašli koplje. Mnogi križari pobjedu koja je uslijedila pripisali su koplju, ali papinski legat Ademar iz Le Puyja sumnjao je od početka. Kad su sumnje narasle, Petar Bartolomej 8. travnja 1099. pristao je proći kroz vatru kao Božji sud. Umro je 20. travnja, a koplje iz Antiohije izgubilo je ugled.

Koplje careva

Najpoznatije je koplje u Beču. To je karolinško koplje s krilcima pri dnu oštrice, kakva su se koristila u 8. stoljeću. U oštricu je uložen željezni klin, omotan žicom, za koji se vjerovalo da je jedan od čavala kojima je Krist pribijen na križ. Za njemačke kraljeve i careve to je bila relikvija i znak vlasti: prema kroničaru Liutprandu, Henrik Ptičar nabavio ga je oko 926. i nosio u bitki kod Riadea 933. Za cara Henrika IV., između 1084. i 1105., izrađen je srebrni rukavac, a car Karlo IV. oko 1354. dodao je zlatni s natpisom LANCEA ET CLAVVS DOMINI, "koplje i čavao Gospodnji". Oton III. darovao je 1000. godine kopiju poljskom knezu Boleslavu I., koja se čuva u Krakovu.

Kunsthistorisches Museum, kojemu riznica pripada, koplje datira u 8. stoljeće. Britanski metalurg Robert Feather pregledao ga je 2003. i zaključio da je glavni dio izrađen najranije u 7. stoljeću, a kasnija bečka istraživanja smjestila su ga u 8. ili rano 9. stoljeće i isključila 1. stoljeće.

Koplje je s ostalim carskim znakovima od 1424. stajalo u Nürnbergu, a pred francuskom vojskom 1796. evakuirano je i 1800. preneseno u Beč. Nakon pripojenja Austrije 1938. Hitler je naredio da se carski znakovi vrate u Nürnberg, gdje su izloženi u crkvi svete Katarine, a tijekom rata čuvani su u bunkeru ispod nürnberškog dvorca. Američki vojnici pronašli su ih 1945., a u siječnju 1946. vraćeni su u Beč.

Koplje u Ečmijadzinu

Armensko koplje stoljećima se čuvalo u samostanu Geghard, čije ime na armenskom znači koplje. Najstariji izvor o njemu armenski je rukopis iz 13. stoljeća. Francuski putnik Jean-Baptiste Tavernier prvi ga je od zapadnjaka vidio 1655. Rusi su ga odnijeli 1805., a kasnije je vraćeno u Armeniju. Danas je izloženo u muzeju u Vagharshapatu, sjedištu Armenske apostolske crkve, u relikvijaru iz 17. stoljeća.

Kako je nastalo Koplje sudbine

Godine 1972. britanski pisac i bivši komandos Trevor Ravenscroft objavio je knjigu The Spear of Destiny (Koplje sudbine). Tvrdio je da je mladi Hitler s devetnaest godina u bečkoj riznici pred kopljem doživio mistično iskustvo i da ga je upravo moć koplja privukla vlasti. Kao izvor naveo je spise austrijskog antropozofa Waltera Steina. Ken Anderson upitao se je li ta mašta potekla od Steina ili od samog Ravenscrofta i zaključio da je knjiga toliko daleko od činjenica da je riječ o nadomjesnoj povijesti. Povjesničar Joscelyn Godwin nazvao ju je djelom povijesnog izmišljanja, a Nicholas Goodrick-Clarke ocijenio je da je to najutjecajnija knjiga na engleskom o "nacističkim tajnama". Od nje potječu i mnogi romani, filmovi i dokumentarci o koplju.

Kronologija

  1. 4. stoljeće: Pilatova djela, kojima je kasnije dodano Nikodemovo evanđelje s imenom Longin.
  2. Oko 570.: Hodočasnik iz Piacenze vidi koplje u Jeruzalemu.
  3. 614.: Nakon perzijskog osvajanja Jeruzalema koplje dospijeva u Carigrad.
  4. 8. stoljeće: Izrađeno je karolinško koplje koje se danas čuva u Beču.
  5. 933.: Henrik Ptičar nosi koplje u bitki kod Riadea.
  6. 14. lipnja 1098.: Križari u Antiohiji pronalaze koplje pod podom crkve.
  7. 1242.: Koplje iz Carigrada stiže u Pariz.
  8. Oko 1354.: Karlo IV. dodaje bečkom koplju zlatni rukavac s natpisom.
  9. 1492.: Bajazid II. šalje koplje papi Inocentu VIII.
  10. 1655.: Jean-Baptiste Tavernier vidi koplje u samostanu Geghard.
  11. 1938.: Hitler premješta carske znakove iz Beča u Nürnberg.
  12. Siječanj 1946.: Carski znakovi vraćaju se u Beč.
  13. 1972.: Trevor Ravenscroft objavljuje knjigu The Spear of Destiny.
  14. 2003.: Robert Feather zaključuje da je bečko koplje izrađeno najranije u 7. stoljeću.

Ključne osobe

  • Longin: Vojnik koji je, prema apokrifnoj predaji, kopljem probo Kristov bok.
  • Petar Bartolomej: Križar koji je 1098. pronašao koplje u Antiohiji i umro nakon Božjeg suda vatrom.
  • Bajazid II.: Osmanski sultan koji je 1492. poslao koplje papi.
  • Karlo IV.: Car koji je bečkom koplju dodao zlatni rukavac s natpisom.
  • Adolf Hitler: Vođa nacističke Njemačke koji je 1938. dao prenijeti carske znakove u Nürnberg.
  • Trevor Ravenscroft: Britanski pisac knjige The Spear of Destiny iz 1972.
  • Robert Feather: Britanski metalurg koji je 2003. pregledao bečko koplje.

Što se zna

  1. Koplje se od četiri evanđelja spominje samo u Evanđelju po Ivanu, a ime Longin potječe iz apokrifne predaje.
  2. Bečko koplje izrađeno je u 8. ili ranom 9. stoljeću i u oštrici nosi klin za koji se vjerovalo da je čavao s križa.
  3. Koplje u bazilici svetog Petra poslao je papi sultan Bajazid II. 1492.
  4. Armensko koplje izloženo je u Vagharshapatu, a najstariji izvor o njemu je iz 13. stoljeća.
  5. Carski znakovi, s kopljem, preneseni su 1938. u Nürnberg i vraćeni u Beč u siječnju 1946.
  6. Priča o Hitlerovoj opsjednutosti kopljem potječe iz knjige Trevora Ravenscrofta iz 1972.

Otvorena pitanja

  • Je li klin u bečkoj oštrici stariji od samog koplja i odakle potječe?
  • Odakle potječe koplje koje je Bajazid II. poslao u Rim i je li to isti predmet koji se nekad štovao u Carigradu?
  • Je li Hitler ikad pokazao posebno zanimanje za koplje ili se ono u Nürnbergu našlo samo kao dio carskih znakova?

Teorije

  • Jedno od koplja doista je ono kojim je proboden Kristov bok
  • Sva poznata koplja srednjovjekovni su predmeti koji su s vremenom postali relikvije
  • Koplje je srednjovjekovno, ali klin u njemu mogao bi biti mnogo stariji

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Kirchweger, F. (ur.) (2005). Die Heilige Lanze in Wien: Insignie, Reliquie, "Schicksalsspeer". Skira i Kunsthistorisches Museum.
  • Ravenscroft, T. (1972). The Spear of Destiny. Neville Spearman.

Izvori