Lobor-grad i Crni Tomo

Na putu od Zlatara prema Ivanščici, sjeverno od sela Lobora, uzdiže se šumoviti obronak na kojem stoje ostaci zidina. Mještani tu ruševinu zovu Pusti Lobor, napušteni Lobor, za razliku od velikog baroknog dvorca u dolini. Stara je utvrda nekoć bila Lobor-grad, sjedište loborskog vlastelinstva.

Najmanja utvrda na Ivanščici

Prema Hrvatskoj enciklopediji, Lobor se u ispravama prvi put spominje 1244. kao posjed koji je kralj Bela IV. darovao varaždinskom županu Mihovilu, a utvrda, castrum Lobor, 1259. u ispravi istoga kralja. Ime se u lokalnim tekstovima izvodi od latinske riječi labor, rad, jer se pretpostavlja da su na tom području Rimljani imali radionice i kamenolome; za to ne postoji pouzdana potvrda, ali rimsko groblje iz 2. i 3. stoljeća u Loboru je pronađeno.

Utvrda leži na oko 520 metara visine, oko tri kilometra sjeverno od sela. S tri strane štitile su je strme padine, a sa sjeverne jarak. Imala je vanjski dio i unutarnji, s polukružnom kulom i stambenom zgradom od otprilike šesnaest puta sedam metara. Hrvatski tekstovi o zagorskim burgovima nazivaju je najmanjom srednjovjekovnom utvrdom u Krapinsko-zagorskoj županiji.

Vlasnici su se mijenjali kao i u drugim zagorskim gradovima. Početkom 14. stoljeća spominje se plemić Thomas Niger, 1399. Lobor dobivaju grofovi Celjski, zatim obitelj Vitovec, pa Ivaniš Korvin, a 1525. utvrda i posjed prelaze obitelji Keglević, u čijim su rukama ostali gotovo četiri stoljeća. Keglevići su u 17. stoljeću u ravnici podigli udobniji barokni dvorac, a stara je utvrda na litici zapuštena. Danas su od nje ostale samo ruševine. Snimio ih je 1912. povjesničar umjetnosti Gjuro Szabo.

Vitez koji je otimao djevojke

Najpoznatija predaja Pustog Lobora govori o Crnom Tomi Loborskom. Prema prepričavanjima u novijim lokalnim i putopisnim tekstovima, bio je okrutan gospodar koji je otimao žene i djevojke iz okolice, i seljanke i plemkinje, i odvodio ih u svoju utvrdu.

Priča se nastavlja kao viteški roman. Tomo je naumio oteti Katicu, kćer gospodara obližnjeg Oštrc-grada, i riješiti se mladog plemića Vladimira Zmajića, koji ju je volio. Ali Tomin sluga Petar pomogao je Zmajiću da pobjegne, a zatim je Zmajiću, njegovu stricu Franji Tahiju iz Susedgrada i njihovim vojnicima otvorio vrata utvrde. Tomo i njegov drug Josa Haramić poginuli su, Katica je oslobođena i udala se za Zmajića. Sluga je, kaže predaja, tako osvetio svoju zaručnicu Maricu iz Zlatara, koja se bacila s loborske kule da ne bi postala Tomina priležnica.

U priči se miješaju stoljeća. Thomas Niger spominje se kao vlasnik početkom 14. stoljeća, neki prepričavači smještaju Crnog Tomu u drugu polovicu 15. stoljeća, a Franjo Tahi, poznati gospodar Susedgrada, živio je od 1526. do 1573. Crnog Tomu spominje i Marija Jurić Zagorka u romanu Plameni inkvizitori, koji je izlazio u nastavcima u Jutarnjem listu 1928. i 1929.

Kletva udovice iz Purge

Druga predaja vezana je uz Keglevice. Gospodar Lobora Petar Keglević, kaže ona, ukinuo je stara prava seljacima iz Purge kraj Lobora. Starcu koji ih je najupornije branio dao je mačem odrubiti glavu, a starčeva udovica proklela je Petra i čitav njegov rod do sedmog koljena.

Ni u jednom od pronađenih tekstova nije navedeno kada je i od koga ta predaja zapisana. Spor Purge s vlastelinstvom ipak ima trag u starijem zapisu. Dr. Arsen Pozaić objavio je 1939. u zagrebačkim novinama Nezavisnost niz crtica iz Hrvatskog zagorja, u kojima piše da su ljudi iz Purge tvrdili da nisu kmetovi nego građani, kao u Krapini, i da su to dokazivali nekim papirima. Gospoština im je to osporavala, a papiri su se, prema Pozaiću, poslije pokazali kao urbar, popis podložničkih obveza.

Dvorac u dolini

Barokni dvorac Keglevića u Loboru dograđivan je do kraja 18. stoljeća i bio je glavno sjedište hrvatske grane te obitelji. Godine 1905. Oskar Keglević prodao ga je trgovcu, a dvorac je počeo propadati.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u dvorcu je od 1941. do 1942. bio sabirni logor za žene i djecu, većinom židovske, a prema nekim izvorima i srpske. Hrvatska enciklopedija navodi oko 1300 zatočenica i zatočenika, koji su u kolovozu 1942. deportirani u Auschwitz; drugi izvori navode i veće brojke i najmanje dvjesto umrlih u samom logoru. Nakon rata dvorac je nacionaliziran i pretvoren u dom za starije. Taj dio povijesti Lobora ne pripada predajama o duhovima i ovdje se navodi samo kao činjenica koju treba pamtiti.

Odakle dolaze priče

Za razliku od Velikog Tabora, gdje se predaja o Veroniki Desinićkoj može pratiti kroz kronike i književnost 19. stoljeća, priče o Pustom Loboru zasad su poznate samo iz novijih prepričavanja na mrežnim stranicama i u putopisima, koji se pozivaju jedni na druge. Nijedan od njih ne navodi zapisivača, pa se ne zna koliko je od priče o Crnom Tomi stara usmena predaja, a koliko je preuzeto iz romana. Ime Thomasa Nigera iz isprava i pridjevak "crni" mogli su potaknuti priču o mračnom gospodaru, ali to je pretpostavka.