Stari grad Ozalj i kruna u zidu

Gradić Ozalj leži sedamnaestak kilometara sjeverozapadno od Karlovca, uz rijeku Kupu. Iznad rijeke, na strmoj klisuri, stoji stari grad: bijeli dvorac s okruglom kulom, opasan zidinama, s mostom preko jarka na ulazu. Tik ispod stijene prolazi željeznička pruga, a u blizini je i stara hidroelektrana Munjara, zgrada nalik dvorcu.

Kraljevski grad na Kupi

Na mjestu Ozlja ljudi su živjeli već u prapovijesti, a arheolozi su u starom gradu našli i ostatke kasnoantičkih zidina te ranosrednjovjekovnih iz 9. stoljeća. Nova utvrda podignuta je krajem 12. ili početkom 13. stoljeća, a 1244. prvi se put spominje kao kraljevski grad Bele IV.

Od 1280-ih gradom su vladali Babonići, a nakon što su ga 1325. izgubili u sukobu s kraljem Karlom I. Anžuvincem, upravljali su njime banovi. Kralj Žigmund Luksemburški prodao je Ozalj 1397. Nikoli IV. Frankopanu, a jedna se grana obitelji po njemu prozvala Ozaljskom. Na temelju ugovora o nasljeđivanju Stjepan, posljednji muški pripadnik te grane, ustupio je 1550. Ozalj svojoj sestri Katarini i njezinu mužu Nikoli Šubiću Zrinskom, kasnijem branitelju Sigeta. Zrinski su grad pojačali palasom, kulama i zidinama.

Ozaljski krug

U 17. stoljeću Ozalj je bio jedno od kulturnih središta Hrvatske. Ondje je živio Petar Zrinski sa suprugom Anom Katarinom, sestrom Frana Krste Frankopana, a oko njih se okupljao krug pisaca koji su pisali mješavinom čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Ana Katarina upravljala je iz Ozlja dijelom obiteljskih posjeda i 1661. u Veneciji tiskala molitvenik Putni tovaruš.

Kad je urota protiv cara Leopolda I. propala, karlovački general Herberstein zauzeo je Ozalj 4. travnja 1670. i dao ga opljačkati. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Ana Katarina umrla je 1673. u dominikanskom samostanu u Grazu, gdje je bila zatočena.

Grad je zatim mijenjao vlasnike. Franjo Perlas obnovio ga je i proširio u dvorac između 1743. i 1753., pa današnji izgled potječe uglavnom iz tog vremena. Kasnije su ga držali Batthyányji i Thurn und Taxisi, koji su ga 1928. poklonili Družbi "Braća Hrvatskoga Zmaja". Nacionaliziran je 1945., a u njemu je od 1971. Zavičajni muzej.

Kruna u zidu

Najpoznatija ozaljska predaja kaže da su Zrinski i Frankopani, nakon propasti srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, sačuvali krunu starih hrvatskih kraljeva i zazidali je u zidine Ozlja. U nekim se prepričavanjima naziva Tomislavovom, a u drugima Zvonimirovom krunom.

Priču donosi Eugen Kumičić u povijesnom romanu Urota zrinsko-frankopanska, koji je izlazio u časopisu Dom i sviet 1892. i 1893. U romanu jedan od likova, Malenić, priča Franu Krsti Frankopanu da je prije trideset godina pukao glas kako je u jednom zidu ovoga grada pronađena hrvatska kraljevska kruna, sva u dragom kamenju. Njegov je otac, kaže, govorio da je kruna u željeznoj posudi zazidana u debelom zidu na prvom katu, u dvorani nad Kupom u kojoj obično piše knez Petar.

Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", koja je danas vlasnica grada, u svom programu za 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva navodi da o kruni kralja Tomislava ne postoji pisani trag sa znanstvenim uporištem, ali da je prema predaji skrivena u zidinama Ozlja. Ista družba 1933. postavila je u perivoju uz grad poprsje kralja Tomislava, koje se danas čuva u Zavičajnom muzeju.

Zmaj ispod stijene i prolazi za bijeg

Ozaljske predaje, prema karlovačkom portalu koji ih je prepričao 2023., spominju i zmaja koji podno starog grada čuva blago Zrinskih i hrvatsku krunu. Druga priča, koju ponavljaju turistički i putopisni tekstovi, kaže da se ispod grada nalazi mreža tajnih podzemnih prolaza kroz koje su stanovnici mogli pobjeći u velikoj opasnosti, a prema nekima su bili toliko široki da su vitezovi njima mogli projahati na konjima.

Nijedan od tih tekstova ne navodi tko je i kada te priče zapisao. Zmaj je pritom i simbol Družbe koja grad posjeduje gotovo stotinu godina, pa je moguće da se predaja o zmaju čuvaru oblikovala ili proširila u to doba; to je pretpostavka, jer stariji zapis nije pronađen. Za razliku od nekih drugih hrvatskih dvoraca, za Ozalj nije pronađena ni priča o nekom određenom duhu.