Noina lađa i Ararat

Za Židove i kršćane priča o Noi dio je Svetog pisma. Bog vidi da je zemlja puna nasilja i odluči je očistiti potopom, ali Noa je "pravedan i neporočan", pa mu zapovijedi da sagradi korablju i u nju uvede obitelj i životinje. Kad voda počne opadati, korablja se zaustavi na Araratskom gorju, a Bog s Noom i svim živim bićima sklapa savez kojemu je znak duga. U Kur'anu se lađa poslanika Nuha zaustavlja na gori al-Džudi.

Biblija ne kaže što je poslije bilo s korabljom. Ipak, pitanje gdje je pristala i je li od nje išta ostalo prati priču više od dvije tisuće godina.

Planina koja je dobila ime

U Bibliji se ne spominje jedan vrh, nego "Araratsko gorje". Povjesničari i bibličari uglavnom se slažu da je Ararat hebrejski oblik imena Urartu, kraljevstva iz željeznog doba u gorju današnje istočne Turske, Armenije i sjeverozapadnog Irana. Latinska Vulgata zato prevodi "Armenijsko gorje".

Već u antici korablju su smještali na različita mjesta. Josip Flavije u 1. st. navodi babilonskog svećenika Berosa, koji je pisao da se dio lađe još nalazi u Armeniji, "na planini Kordijejaca", i da ljudi s nje skidaju smolu i nose je kao amulete. Aramejski prijevodi Knjige postanka gorje su zvali Kardu, a ondje su ostatke korablje smještali i crkveni pisci Epifanije Salaminski i Ivan Zlatousti. Prema predaji koju u 5. st. bilježi Faust Bizantski, sveti Jakov Nisibinski penjao se na planinu da vidi korablju, a anđeo mu je u snu zabranio da ide dalje i dao mu dasku s nje.

Planina koja danas nosi ime Ararat visoka je 5137 metara i najviši je vrh Turske. Armenci je zovu Masis i smatraju je svetom planinom svoga naroda. Prema povjesničarima, armenski kršćani poistovjetili su je s biblijskim Araratom tek u 11. stoljeću, kad su na istok stigli križari, a legenda o svetom Jakovu tada je prenesena na nju. U riznici katedrale u Ečmijadzinu, središtu Armenske apostolske crkve, čuva se ulomak drva za koji se vjeruje da potječe s korablje.

Prvi na vrhu

Armenska crkva dugo se protivila usponima na svetu planinu. Prvi zabilježeni uspon izveli su 9. listopada 1829. prirodoslovac Friedrich Parrot i armenski pisac Hačatur Abovjan, s dvojicom ruskih vojnika i dvojicom mještana iz sela Akori. Parrot je zapisao da su svi Armenci čvrsto uvjereni kako je korablja i danas na vrhu, a da se nikome ne dopušta da joj priđe. Selo Akori i samostan svetog Jakova na padini uništio je 1840. golem odron koji je pratio potres.

Britanac James Bryce popeo se na vrh 1876. i iznad granice šume pronašao komad drva dug oko 1,2 metra, očito obrađen alatom. Odrezao je dio i poslije pisao da bi to moglo biti drvo korablje, uz napomenu da "nitko nije dužan sumnjati u vlastitu relikviju".

Drvo, snimke i oblik u blatu

U 20. stoljeću potraga se proširila. Francuski industrijalac Fernand Navarra objavio je 1956. knjigu "Pronašao sam Noinu lađu". Godinu prije, sa sinom od jedanaest godina, s ledenjaka je donio gredu od hrastovine. Radiougljična mjerenja više laboratorija poslije su je datirala na 1200 do 1700 godina starosti.

Godine 1949. američko zrakoplovstvo snimilo je s visine sjeverozapadnu zaravan Ararata, blizu granice sa Sovjetskim Savezom. Snimke su bile tajne, a 1995. šest kadrova dobio je profesor Porcher Taylor na temelju zakona o slobodi pristupa informacijama. Na njima se, oko 2,2 kilometra zapadno od vrha, vidi tamno izduženo obilježje u snijegu, koje je dobilo ime "anomalija Ararat". Neki vjernici u njemu vide korablju, a drugi stijenu i led.

Godine 1959. turski časnik İlhan Durupınar na zračnoj snimci uočio je oblik nalik lađi, dug oko 164 metra, na brdu oko 29 kilometara južno od vrha. Ekspedicija 1960. kopala je i miniranjem otvarala tlo i zaključila da je riječ o prirodnoj tvorevini. Od 1977. mjesto je promovirao Ron Wyatt, a turska vlada proglasila ga je 1986. nacionalnim parkom. David Fasold, koji je ondje radio s Wyattom, 1996. je s geologom Lorenceom Collinsom objavio rad u kojem zaključuju da je oblik prirodni nabor stijena, a ne lađa. Isti zaključak izveo je i geolog Andrew Snelling, zagovornik doslovnog čitanja Biblije.

Astronaut na planini

Astronaut James Irwin, koji je 1971. hodao po Mjesecu, nakon misije je osnovao evanđeosku zakladu i od 1982. do 1987. organizirao više ekspedicija na Ararat. U jednoj je teško ozlijeđen pri padu, a druge su prekidali snježne oluje i zabrane vlasti. "Lakše je hodati po Mjesecu", rekao je. Do kraja je vjerovao da je korablja postojala, ali je priznao da su male šanse da se sačuvala.

U travnju 2010. skupina Noah's Ark Ministries International iz Hong Konga objavila je da je na visini od oko 4000 metara snimila drvenu građevinu staru 4800 godina. Znanstvenici su prigovorili da nije bilo arheologa i da rezultati nisu objavljeni u stručnom časopisu. Randall Price, koji je sa skupinom ranije surađivao, tvrdio je da su građevinu postavili unajmljeni radnici, a skupina je to odbacila. Lokacija nikad nije objavljena.

Potragu su pratile i podvale. Novozelandski kolumnist izmislio je 1883., kao prvoaprilsku šalu, da je lavina otkrila korablju, a priča se proširila svijetom. Glumac George Jammal priznao je 1993. da je "drvo s korablje" koje je pokazao na televiziji bio borov komad pokupljen kraj pruge. Institut za istraživanje stvaranja, organizacija koja zastupa doslovno čitanje Postanka, napisao je 2020. da korablja nije pronađena i da vjerojatno neće ni biti.