Okić i vila s Plešivice

Na istočnom kraju Plešivice, najjugoistočnijeg dijela Samoborskog gorja, diže se strma stijena. Na njezinu vrhu, na 499 metara, stoje ostaci zidina, okrugla ulazna kula i romaničko-gotička kapela. To je Okić, utvrda koju samoborska turistička zajednica ubraja među najstarije utvrđene gradove u Hrvatskoj i rijetke primjere sačuvane romaničke arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Okić je stoljećima nadzirao ceste između Save i Kupe. Uz njega se vežu kraljevi, velikaši i jedna vila.

Gospodari stijene

Hrvatska enciklopedija navodi da se Okić u pisanim vrelima prvi put spominje 1193., a 1217. i njegov prvi poznati gospodar, Jaroslav Okićki. Od 1293. do 1327. pripadao je knezovima Babonićima, a zatim je prešao pod kraljevsku vlast. Kralj Sigismund Luksemburški prodao ga je 1393. za deset tisuća zlatnih forinti Tomi Benvenjudu, a 1416. preuzeli su ga Frankapani. Matija Korvin dao ga je potom na upravu Ivanu Horvatu od Saga, koji ga je 1493. prodao obitelji Erdődy.

Samoborska turistička zajednica navodi da se u Okić u bijegu pred Mongolima sklonio kralj Bela IV. i da se utvrda spominje u ispravi kojom je kralj Samoboru dodijelio povlastice. Hrvatska enciklopedija za Belin bijeg 1241. i 1242. bilježi Zagreb, Klis, Split i Trogir, a Samobor ubraja među slobodne kraljevske gradove od 1242. Sličnu predaju o kralju kojega su skrili od Tatara pamti i Kalnik kraj Križevaca.

Opsada i vila

Predaju o vili s Plešivice prepričao je portal Punkufer, a na engleskom ju je prenio Total Croatia News. Prema njoj, tijekom jednog od turskih pohoda vojska se približila Okiću da bi zauzela utvrdu. Branitelji su se uspješno branili tri godine, ali im je na kraju ponestalo hrane.

Dok su vijećali što dalje, s Plešivice je sišla dobra vila. Savjetovala im je da ostatak hrane daju Turcima. Branitelji su je poslušali. Turska je vojska bila zbunjena: ako opsjednuti mogu dijeliti hranu neprijatelju, zaključili su zapovjednici, mora je u utvrdi biti još mnogo. Odustali su od napada i otišli.

Predaja ne kaže kako se vila zvala, koje se godine opsada dogodila ni tko je zapovijedao Turcima. Vila u njoj nije čarobnica koja ruši ili gradi, nego savjetnica, biće s planine koje zna više od ljudi i pomaže onima koji su joj blizu.

Isti trik na drugoj granici

Gotovo ista priča priča se na drugom kraju sjeverne Hrvatske. U Đurđevcu u Podravini, prema predaji, osmanski je zapovjednik Ulama-beg opsjedao utvrdu dok braniteljima nije ostao samo jedan pijetao. Na savjet jedne starice ispalili su ga iz topa u turski tabor, a Ulama-beg je zaključio da u gradu ima hrane i otišao.

U obje predaje glad se pobjeđuje prividom obilja, a savjet daje ženski lik: u Đurđevcu starica, na Okiću vila. U Đurđevcu je priča postala scenska igra i zaštićeno kulturno dobro, a na Okiću je ostala manje poznata.

Što govore povijesni izvori

Turski pohodi na Okić stvarni su. Samoborska turistička zajednica piše da je utvrda odoljela trima turskim opsadama i da je nisu uspjeli razoriti. Hrvatska enciklopedija preciznije navodi da su Osmanlije 1592., 1593. i 1595. opustošile okićki kraj, u godinama oko početka Dugoga rata, koji je završio mirom na Žitvi 1606. Godine 1573., za Seljačke bune, Okić je bio poprište bitke. Opsada od tri godine, međutim, nije zabilježena ni u jednom od izvora koje smo pronašli.

Utvrda nije pala u bitci, nego je propala: Hrvatska enciklopedija navodi je kao razorenu 1616. Od tada je napuštena.

Bosa spisateljica i keltski novac

Okić je u hrvatsku povijest ušao još dvaput. Godine 1843. karlovačka spisateljica Dragojla Jarnević popela se na njega strmijom, južnom stranom, i to bosa. Samoborska turistička zajednica taj uspon smatra prvom stranicom hrvatskog alpinizma, a njoj u čast označena je Dragojlina staza.

A u šumi ispod staroga grada pronađena je ostava srebrnog novca keltskog plemena Tauriska iz 1. stoljeća prije Krista. Hrvatska enciklopedija navodi da je to najstariji novac kovan na tlu sjeverne Hrvatske. Okić je, dakle, čuvao blago mnogo prije nego što su se na njemu pojavili vitezovi i vile.