Picoki i pijetao iz đurđevačkog topa

Đurđevac leži u Podravini, između Bilogore i Drave, a u njegovu središtu stoji niska utvrda od opeke koju mještani zovu Stari grad. Hrvatska enciklopedija navodi da je sagrađena 1326. i da je u 16. stoljeću proširena i pregrađena. Na grbu grada, na zastavama i na izlogima slastičarnica ponavlja se isti znak: pijetao. Mještane cijela Hrvatska zove Picokima. Objašnjenje je priča o opsadi koja je, kažu, završila jednim hicem iz topa.

Grad na udaru

Sredinom 16. stoljeća osmanska se vojska širila prema sjeverozapadu Slavonije. Hrvatska enciklopedija piše da je Đurđevac nakon pada Virovitice 1552. ostao izložen osmanskim provalama i da je u vezi s tim događajima nastala legenda o picokima. Povjesničar Dino Mujadžević opisao je zapovjednika koji se u predaji spominje imenom: Ulama-beg bio je osmanski namjesnik Bosne od 1541. do 1547., a od 1550. do 1553. sandžakbeg Požege. Pod njegovim su vodstvom Osmanlije 1552. učvrstili vlast u Slavoniji.

Za stanovnike okolnih sela to je bilo vrijeme bijega. Prema Hrvatskoj enciklopediji, provale su izazvale veliku seobu iz Pitomače, Grabovice, Kloštra i drugih mjesta. Utvrda u Đurđevcu postala je jedno od uporišta na novoj granici.

Posljednji zalogaj

Legenda, kako je prepričavaju Grad Đurđevac i mjesni muzej, počinje kad Ulama-beg naiđe na otpor koji nije očekivao. Ne uspijevajući osvojiti utvrdu na juriš, odluči je opkoliti i izgladnjeti branitelje i puk koji se sklonio iza zidina.

Opsada je trajala dugo. U gradu je, kaže predaja, hrane doista nestalo, osim jednog malog pijetla. U đurđevačkom govoru zove se pevčec, picek ili picok. Jedan pijetao nije mogao nahraniti nikoga. Tada je jedna starica predložila kapetanu grada nešto neočekivano: neka pijetla stave u top i ispale ga u turski tabor.

Kapetan ju je poslušao. Ulama-beg je, prema predaji, zaključio da branitelji imaju toliko hrane da se njome mogu razbacivati i rugati opsadnicima. Odustao je od opsade i otišao. Prije odlaska prokleo je Đurđevčane: neka se dovijeka zovu picoki, pijetlovi, i neka ih tako zovu djeca i unuci.

Kletva se nije pokazala onakvom kakvom je zamišljena. Đurđevčani nadimak smatraju počasnim, a pijetao je, kako piše gradska uprava, najrašireniji heraldički znak toga kraja.

Tko je zapisao priču

Muzej grada Đurđevca navodi da je najstariji pronađeni zapis legende rukopis iz 1898. Napisao ga je Tomo Jalžabetić, seljak i političar iz Đurđevca, koji je opisivao život i običaje svojeg mjesta prema Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu Antuna Radića. Godine 1910. Adam Grusling, učitelj iz Virja, napisao je o opsadi dugu pjesmu, a 1914. legendu je zapisao učitelj Ante Bursić.

Godine 1933. pučka spisateljica Mara Matočec objavila je pjesmu Picoki, u kojoj ističe da je grad spasila žena. Godine 1951. etnolog Zvonimir Lovrenčević zapisao je legendu prema kazivanju Stjepana Ružića, a zapis je ostavio i učitelj Andrija Ivančan. Priča je, dakle, živjela u usmenoj predaji prije nego što je postala predstava.

Od pozornice do kulturnog dobra

Dana 16. lipnja 1968. legenda je prvi put izvedena na otvorenom, podno zidina Staroga grada, pod nazivom Napad na Stari grad. Zamisao je bila učitelja Ante Perokovića, scenarij su napisali Vlasta Tompak i Martin Mihaldinec, a predstavu je režirao Pavle Mihajlović. Novi prikaz izveden je 1975., a 1977. glumac Drago Bahun i Jura Šaban napisali su program trodnevnih ljetnih priredbi. Otada se svakog posljednjeg vikenda u lipnju održava manifestacija koju danas zovu Picokijada.

U predstavi sudjeluju stotine statista iz mjesta. Grad Đurđevac navodi da se posljednjih godina izvodi prema scenariju Vida Baloga, u režiji Krešimira Dolenčića. Legenda o Picokima upisana je 2007. na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a 2008. Đurđevac je dobio europsku turističku nagradu EDEN.

Ista lukavština na drugim zidinama

Priča o branitelju koji neprijatelja prevari prividom obilja nije samo đurđevačka. Na Okiću u Samoborskom gorju predaja kaže da je vila s Plešivice savjetovala izgladnjelim braniteljima da Turcima daju posljednju hranu, nakon čega je vojska odustala. U francuskom Carcassonneu sličnu priču pričaju o gospi Carcas, koja je opsadnicima bacila posljednju svinju. Zajednička je misao da opsjednuti ne pobjeđuju oružjem, nego dosjetkom.

Predaja ne kaže koje je godine pijetao poletio iz topa, a pisani izvori o opsadi Đurđevca ne spominju ni pijetla ni staricu. Ono što se sa sigurnošću može reći jest da je utvrda preživjela razdoblje osmanskih provala: Hrvatska enciklopedija navodi da je 1578., kad je ustrojena Vojna krajina, u Đurđevcu smještena pukovnija, a utvrda je sačuvana do danas.