Povratnici u kronici Williama od Newburgha

William od Newburgha bio je augustinski kanonik u Yorkshiru i autor latinske kronike Historia rerum Anglicarum, odnosno Povijesti engleskih poslova. Djelo je dovršeno krajem 12. stoljeća, a peta knjiga sadrži niz neobičnih pripovijesti o pokojnima koji nakon pogreba izlaze iz groba. William ih nije predstavio kao izmišljene priče: razlikovao je ono što je čuo od onoga čemu je sam svjedočio, a neke je kazivače opisao kao ljude vrijedne povjerenja. Njegov tekst zato je važan zapis o srednjovjekovnim vjerovanjima, ali nije neposredno svjedočanstvo o nadnaravnim događajima.

Muž koji se vraćao udovici

U jednom poglavlju William pripovijeda o muškarcu koji je umro nakon života obilježenog lošim ponašanjem. Nakon pokopa, prema kazivanju koje je prenio, pokojnik se vraćao kući i noću legao na svoju ženu. Ona je tražila pomoć mjesnog svećenstva. Ljudi su raspravljali treba li otvoriti grob i spaliti tijelo, no biskup iz Lincolna smatrao je da bi takav postupak bio nedoličan.

Biskup je umjesto toga poslao pisano odrješenje. Grob je otvoren, a pismo položeno na prsa pokojnika. U priči se povratak nakon toga zaustavlja. Taj završetak razlikuje se od kasnijih poznatijih predaja o vampirima: rješenje ne donosi kolac ni odrubljivanje glave, nego crkveni čin pomirenja. William bilježi i strahove koji su zahvatili širu obitelj, pa je prijetnja prikazana kao poremećaj odnosa među živima, ne samo kao pojedinačno ukazanje.

Bolest u dvorcu Anantis

Drugi opširniji zapis smješten je u dvorac koji William naziva Anantis. Ondje je umro čovjek koji se, prema njegovu izvoru, nije ispovjedio. Nakon ukopa navodno je noću lutao dvorcem i okolnim prostorom, a ljudi su zaključavali vrata. Njegovu prisutnost povezivali su s bolestima i smrću. William tvrdi da su se neki stanovnici razboljeli, umrli ili napustili mjesto, što ovu pripovijest povezuje s tadašnjim načinima tumačenja zaraze i zajedničke nesreće.

Dvojica braće pokojnika odlučila su otvoriti grob. William prenosi da je tijelo bilo naduto i da je u njemu bilo krvi. Braća su izvadila srce, spalila ga, a zatim spalila tijelo. Kroničar zaključuje kako je pošast prestala. To je zaključak unutar priče, a ne neovisno potvrđen medicinski podatak. Stephen Gordon, proučavajući mjesto tih pripovijesti u kronici, upozorava da se njihova funkcija ne iscrpljuje u bilježenju čudesa: one su povezane s Williamovim prikazom društvenog nemira i idejama o uzrocima bolesti.

Kronika i njezini čitatelji

William je pisao prije nego što se u zapadnoj Europi ustalio naziv „vampir”. Njegove likove zato je preciznije zvati povratnicima ili nemirnim mrtvima. U tekstu se pojavljuju različita rješenja: biskupovo odrješenje, otvaranje groba i spaljivanje srca ili tijela. Te pojedinosti poslije su se uspoređivale s vjerovanjima zabilježenima u drugim europskim krajevima, no sličnost sama po sebi ne dokazuje izravnu vezu među predajama.

Stephen Gordon analizira četiri pripovijesti o povratnicima u petoj knjizi te ih smješta u širi književni i politički okvir kronike. Njegov je rad suvremeno tumačenje srednjovjekovnog teksta, dok Fordhamov izvor donosi engleski prijevod odabranih poglavlja. Čitatelj tako može razdvojiti Williamovo svjedočenje o tome što su ljudi navodno vidjeli od kasnijih zaključaka o tome zašto je kroničar te priče uključio u svoje djelo.

Jedna je pripovijest vezana uz područje Buckinghamshirea, dok je druga smještena u Anantis, čiji točan položaj nije sigurno utvrđen. Razlika u mjestu i načinu završetka pokazuje da William nije zapisao jednu ponavljanu priču: svaki slučaj ima svoje kazivače, postupke i crkveni ili obiteljski odgovor. Stephen Gordon upravo zato analizira četiri pripovijesti kao zasebne epizode unutar kronike.