Zagrebačka mumija i Lanena knjiga

Sredinom 19. stoljeća hrvatski činovnik Mihajlo Barić, koji je službovao pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji, putovao je Egiptom i u Aleksandriji kupio mumiju, kakve su tada bile omiljen suvenir bogatih Europljana. Mumiju je izložio u svom bečkom stanu. Nitko nije osobito pazio na trake kojima je bila omotana, iako su na nekima bili redovi neobičnih znakova.

Nakon Barićeve smrti mumija je pripala njegovu bratu Iliji, svećeniku, koji ju je 1862. darovao Narodnom muzeju u Zagrebu. Tamo je počela priča koja je zagrebačku mumiju učinila jednim od najvažnijih predmeta za proučavanje drevne Italije.

Natpis koji nitko nije prepoznao

Godine 1867. na natpise je upozorio njemački egiptolog Heinrich Brugsch. Shvatio je da tekst nije egipatski, ali nije znao koji je jezik. Trake su odvojene od mumije i pažljivo složene, i pokazalo se da su nekoć bile dio jedne velike platnene knjige, koja je izrezana na dugačke vrpce.

Tek je austrijski egiptolog Jakob Krall početkom 1890-ih utvrdio da je riječ o etruščanskom jeziku. Bilo je to iznenađenje: Etruščani su živjeli u središnjoj Italiji, a ne u Egiptu, i od njihove pisane baštine sačuvani su uglavnom kratki natpisi na grobovima, posuđu i ogledalima.

Najdulji etruščanski tekst

Zagrebačka Lanena knjiga ima oko 1200 čitljivih riječi, više od bilo kojeg drugog sačuvanog etruščanskog zapisa. Knjige od lanenog platna, libri lintei, spominju i rimski pisci kao svete knjige Etruščana i starih Rimljana, ali zagrebačka je jedini takav primjerak koji je preživio, i to samo zato što su je u Egiptu iskoristili kao zavoj.

Etruščansko pismo izvedeno je iz grčkog alfabeta, pa se riječi mogu pročitati naglas. Sam jezik, međutim, nije srodan ni latinskom ni grčkom niti ijednom živom jeziku, pa je značenje poznato samo za dio riječi. Istraživači su ipak uspjeli utvrditi o kakvom je tekstu riječ: to je obredni kalendar, popis ceremonija s datumima, imenima bogova i propisanim žrtvama. Tekst se, prema obliku slova i jeziku, obično datira u 3. stoljeće prije Krista.

Žena u lanenim trakama

Mumija pripada odrasloj ženi iz ptolemejskog razdoblja, kada su Egiptom vladali nasljednici Aleksandra Velikog. S mumijom je u muzej stigao i papirus s Knjigom mrtvih koji spominje ženu po imenu Nesi-hensu, ali nije sigurno pripada li baš ovoj mumiji.

Ostaje pitanje koje dosad nitko nije uvjerljivo riješio: kako je etruščanska sveta knjiga dospjela u Egipat i zašto je izrezana za balzamiranje? Jedni misle da je pokojnica bila iz obitelji etruščanskih doseljenika, kojih je u ptolemejskom Egiptu moglo biti, pa je pokopana s knjigom iz domovine. Drugi smatraju da je knjiga u Egipat stigla kao obična tkanina i da balzameri nisu ni znali što drže u rukama, jer je lan u Egiptu bio uobičajen materijal za zavoje.

Gdje je danas

Mumija i Lanena knjiga izloženi su u Arheološkom muzeju u Zagrebu, u posebnim vitrinama s kontroliranom temperaturom i vlagom. Trake su složene tako da se vidi raspored stupaca izvorne knjige. Za istraživače drevne Italije zagrebačka je knjiga nezaobilazna, a svaki novi pomak u razumijevanju etruščanskog jezika provjerava se upravo na njoj.