Popol Vuh, knjiga naroda K'iche'

Narod K'iche' živi u gorju zapadne Gvatemale. Prije španjolskog osvajanja imao je moćno kraljevstvo sa središtem u gradu Q'umarkaju, koji su Španjolci zvali Utatlán. Godine 1524. osvojio ga je Pedro de Alvarado i dao spaliti njegove kraljeve, a uz ruševine je nastao kolonijalni grad Santa Cruz del Quiché.

Popol Vuh se obično prevodi kao "Knjiga zajednice" ili "Knjiga savjeta". Allen Christenson, autor jednog od najvažnijih prijevoda, objašnjava da riječ pop znači "prostirka": u k'iche'skom društvu tkana prostirka bila je prijestolje s kojeg je kralj savjetovao svoj narod, a njezina isprepletena vlakna označavala su jedinstvo zajednice. Za mnoge K'iche'e knjiga i danas nije samo stara književnost nego dio vjere i predaje, a Ministarstvo kulture Gvatemale proglasilo ju je 2012. nematerijalnom kulturnom baštinom zemlje.

Kad još ništa nije postojalo

Knjiga počinje u sadašnjem vremenu, kao da pripovjedač gleda prizor pred sobom. Sve je tiho i mirno, nebo je prazno, zemlja se još nije pojavila i postoje samo more i nebo. U toj tišini Stvoritelji, među kojima su Srce Neba i Pernata Zmija, odlučuju podići zemlju iz vode, stvoriti planine, rijeke i šume, a zatim životinje.

Životinje, međutim, ne mogu govoriti, pa ne mogu ni zazivati ni slaviti svoje stvoritelje. Bogovi pokušavaju ponovo i od zemlje i blata oblikuju čovjeka. Ni on ne valja: raspada se, razmekšava i rastapa u vodi, glava mu nije odvojena od tijela, a govori, ali bez razuma. Bogovi ga sami razgrade.

Ljudi od drveta

Treći pokušaj su lutke izrezbarene od drveta. One mogu govoriti, množe se i šire po svijetu, ali nemaju ni duše ni razuma i ne sjećaju se onih koji su ih stvorili. Srce Neba zato šalje na njih potop. S neba pada smola, pa crna kiša danju i noću. Protiv drvenih ljudi okrenu se i njihove životinje i njihovi vlastiti predmeti: žrvnjevi kažu da će ih samljeti kao što su oni njih svaki dan mučili, lonci i tave da će ih peći, a psi da će ih pojesti jer ih nikad nisu hranili. Drveni ljudi bježe na krovove, na stabla i u špilje, ali ih ništa ne primi. Preživjeli potomci, kaže knjiga, majmuni su koji i danas žive u šumi.

Potop u Popol Vuhu tako ne briše cijelo čovječanstvo da bi se spasila jedna obitelj, kao u priči o Noi ili Utnapištimu. On zatvara jedno neuspjelo razdoblje stvaranja. Christenson upozorava da i asteci pamte niz uništenih svjetova prije današnjeg, a Popol Vuh broji pet pokušaja: planine i rijeke, životinje, čovjeka od blata, ljude od drveta i napokon prave ljude.

Blizanci u podzemnom svijetu

Prije nego što će se stvoriti pravi ljudi, knjiga pripovijeda dugu priču o junacima. Hun Hunahpu i njegov brat pozvani su u Xibalbu, podzemni svijet, na igru loptom, ondje ih gospodari podzemlja prevare i ubiju, a Hun Hunahpuova glava objesi se na drvo tikvice. Kad mu se približi djevojka Xquiq, Gospa Krv, kći jednog od gospodara podzemlja, glava joj pljune u dlan, i ona zatrudni. Njezini sinovi, blizanci Hunahpu i Xbalanque, odrastaju, svladavaju oholu pticu Sedam Ara i njezine sinove, a zatim i sami silaze u Xibalbu. Prolaze kroz kuće tame, noževa, studeni, jaguara i šišmiša, nadmudre gospodare podzemlja i na kraju se uzdignu na nebo kao sunce i mjesec.

Ljudi od kukuruza

Napokon četiri životinje, lisica, kojot, papiga i gavran, pokazuju bogovima put do mjesta zvanih Paxil i Cayala, punih žutog i bijelog kukuruza. Stara Xmucane devet puta melje zrna, a od tijesta bogovi oblikuju meso prvih ljudi. Prva četiri čovjeka, Balam Quitze, Balam Acab, Mahucutah i Iqui Balam, praoci su k'iche'skih rodova.

Ti ljudi vide sve, do kraja neba i zemlje, i zahvaljuju stvoriteljima. Bogovi se, međutim, pobojaju da će biti jednaki njima, pa im zamagle oči kao kad se dah spusti na ogledalo, tako da vide samo ono što je blizu. Ostatak knjige prati putovanja i ratove k'iche'skih rodova i rodoslovlje njihovih vladara sve do vremena kad je zapisana.

Rukopis koji je preživio

Pisci knjige sami kažu da je zapisuju "sada, pod zakonom Božjim i kršćanstvom", jer se stara knjiga, Popol Vuh, više ne može vidjeti. Iz rodoslovlja na kraju Christenson izvodi da je zapis nastao između 1554. i 1558.: u njemu su kao živi vladari spomenuti unuci kraljeva koje je spalio Alvarado, Juan de Rojas i Juan Cortés, čiji se potpisi nalaze na ispravi iz rujna 1554., a do 1558. Juan de Rojas nestaje iz kolonijalnih zapisa.

Zapis je s vremenom prenesen u gradić Chichicastenango. Ondje ga je između 1701. i 1704. upoznao dominikanac Francisco Ximénez, župnik koji je naučio k'iche'ski jezik. Ximénez piše da su mještani takve knjige čuvali u velikoj tajnosti, da je to bio nauk "koji su upili s majčinim mlijekom" i da su ga gotovo svi znali napamet. Prepisao je k'iche'ski tekst i uz njega u drugom stupcu dodao španjolski prijevod. Što se poslije dogodilo s izvornim zapisom iz 16. stoljeća, ne zna se.

Kad su 1829. redovnici protjerani iz Gvatemale, Ximénezovi rukopisi završili su u knjižnici sveučilišta San Carlos. Austrijski putnik Carl Scherzer ondje je 1854. dao prepisati španjolski prijevod i objavio ga 1857. u Beču. Francuski opat Charles Étienne Brasseur de Bourbourg 1861. objavio je k'iche'ski tekst s francuskim prijevodom. Izvori se razilaze oko toga kako je došao do rukopisa: prema Christensonu dobio ga je od jednog K'iche'a iz Rabinala, a neki drugi autori pišu da ga je odnio iz sveučilišne knjižnice. Nakon Brasseurove smrti rukopis je kupio američki skupljač Edward E. Ayer i darovao ga knjižnici Newberry u Chicagu, gdje se čuva pod oznakom Ayer MS 1515.