Radiestezija

Šiba u rudnicima

Georgius Agricola, liječnik u saskom rudarskom gradu Joachimsthalu, sakupio je sve što se u njegovo doba znalo o rudarstvu u djelu De re metallica, tiskanom u Baselu 1556. Opisao je i rudare koji drže račvastu šibu lijeske stisnutih šaka i lutaju po brdu dok se šiba ne okrene prema zemlji iznad rudne žile. Agricola je zabilježio da se rudari oko toga ne slažu: jedni tvrde da im šiba mnogo pomaže, a drugi to poriču. Sam je savjetovao da pravi rudar radije gleda prirodne znakove na tlu.

Šiba je ubrzo prešla s ruda na vodu, izgubljene stvari, pa i na ljude. Crkveni i svjetovni pisci raspravljali su je li riječ o prirodnoj sili ili o đavolu, a Martin Luther je 1518. traženje metala šibom ubrojio u grijehe protiv prve Božje zapovijedi. U Francuskoj se početkom 20. stoljeća proširio pojam radiestezija, "osjećanje zračenja", jer su rašljari vjerovali da njihovo tijelo reagira na nevidljivo zračenje vode i tla. U Njemačkoj su se raširile priče o "zemaljskim zrakama" iznad podzemnih vodotoka koje navodno mogu biti štetne za zdravlje.

Ambar s cijevi u prizemlju

Upravo zbog tih priča njemačka je vlada sredinom 1980-ih okupila povjerenstvo koje je trebalo odlučiti kako ispitati rašljare. Ako doista mogu osjetiti nekakvo zračenje, mogli bi pomoći u istraživanjima javnog zdravlja. Godine 1986. fizičari sa Sveučilišta Ludwig-Maximilian i Tehničkog sveučilišta u Münchenu dobili su za to 400.000 njemačkih maraka. Voditelji, među njima fizičar Hans-Dieter Betz, javno su govorili da vjeruju kako je rašljarstvo vjerojatno stvarna pojava, a u pripremi pokusa sudjelovali su i sami rašljari.

Pokus je postavljen u praznom dvokatnom ambaru, na njemačkom Scheune, po kojem su nazvani "Scheunen-pokusi". U prizemlju je duž crte duge deset metara vozio mali vagon s komadom cijevi kroz koju je crpka tjerala vodu. Za svako pojedino ispitivanje vagon se pomaknuo na novo mjesto, a rašljar je na katu iznad, duž iste crte, trebao šibom pokazati gdje se cijev nalazi. Od oko 500 dobrovoljaca u preliminarnim ispitivanjima izabrana su 43 najuspješnija. Svi su prihvatili uvjete kao poštene.

Izvješće iz 1990. donijelo je zaključak koji je obišao svijet. Većina od 43 rašljara nije pokazala nikakvu sposobnost, ali šestero ih je bilo bolje od slučaja, pa su autori napisali da se "stvarna jezgra" rašljarske pojave može smatrati empirijski dokazanom.

Enrightova provjera

James Enright, profesor fiziologije na kalifornijskom Institutu Scripps, ponovno je obradio iste brojke i 1995. objavio analizu u časopisu Naturwissenschaften. Pokazao je da su "dobri" rašljari izabrani tek nakon što su rezultati bili poznati, i to među mnogim pokušajima, pa se među 43 osobe slučajno uvijek pronađe nekoliko boljih. Kad je njihove pogotke usporedio s jednostavnom strategijom pogađanja sredine crte, najbolji rašljar bio je bolji za nekoliko milimetara na deset metara, a ostali su u prosjeku bili lošiji. U ponovljenim ispitivanjima istih šest osoba nije bilo uspješnije od drugih. Enright je zaključio da pokusi ne pokazuju sposobnost, nego su je među najuvjerljivijim mogućim pobijanjima.

Betz i suradnici odgovorili su 1996. u istom časopisu radom pod naslovom "Rašljarstvo ponovno pregledano: učinak ostaje". Psiholog Suitbert Ertel također je branio podatke. Betz je u međuvremenu vodio terenska istraživanja u Šri Lanki i drugim sušnim krajevima, gdje su rašljari pomagali pri izboru mjesta za bunare, i izvještavao o visokom postotku uspješnih bušotina. Kritičari odgovaraju da u krajevima s mnogo podzemne vode i bez kontrolne skupine visok uspjeh ne govori mnogo.

Ruke koje se miču same

U Kasselu je 1990. Njemačko društvo za znanstveno istraživanje paraznanosti, uz nagradu Jamesa Randija od 10.000 dolara, provelo dvostruko slijepi pokus s tridesetak rašljara. Voda je tekla kroz plastične cijevi zakopane pola metra pod zemljom, a rašljari su trebali reći kroz koju. Svi su unaprijed potpisali da su uvjeti pošteni i očekivali potpun uspjeh. Rezultati nisu bili bolji od slučaja.

Fiziolog William Carpenter još je u 19. stoljeću opisao ideomotorički učinak: misao ili očekivanje mogu izazvati sitne pokrete mišića za koje osoba ne zna. Šiba ili metalna šipka u napetom položaju pojačava takve pokrete, pa se okrene kad rašljar, svjesno ili ne, pomisli da je na pravom mjestu. Zagovornici odgovaraju da rašljari i ne tvrde da šiba ima vlastitu moć, nego da je ona samo pokazivač nečega što tijelo osjeti, i da laboratorijski uvjeti s cijevima ne nalikuju pravom terenu.