Rennes-le-Château i blago svećenika Saunièrea

Rennes-le-Château je selo na brdu u južnoj Francuskoj, između Carcassonnea i Pireneja. Krajem 19. stoljeća imalo je oko tristo stanovnika i staru crkvu posvećenu svetoj Mariji Magdaleni, u lošem stanju.

Svećenik bez novca

François-Bérenger Saunière rođen je 1852. u obližnjem Montazelsu. Za svećenika je zaređen 1879., a 1. lipnja 1885. poslan je u Rennes-le-Château. Iste je godine zbog protirepublikanskih propovijedi kratko bio suspendiran, ali su ga mještani tražili natrag. Od 1890. s njim je u župnom dvoru živjela služavka Marie Dénarnaud s obitelji.

Saunière je 1887. počeo obnavljati crkvu. Postavio je novi oltar, vitraje i, 1896., kipove svetaca, postaje križnoga puta i kip vraga koji drži posudu sa svetom vodom, sve naručeno iz kataloga radionice Giscard u Toulouseu. Crkva je ponovno posvećena 1897.

Od 1898. do 1905. gradio je imanje: renesansnu vilu Bethania, vrt, oranžeriju i neogotičku kulu Magdala, u kojoj je držao knjižnicu. Zemljište i zgrade bili su na ime Marie Dénarnaud. Za seosku župu to je bio neobičan sjaj, i biskupiji u Carcassonneu stizale su pritužbe.

Mise koje nisu služene

Saunière je 1899. kupio imenik francuskog svećenstva i počeo pisati svećenicima i samostanima po cijeloj Francuskoj, nudeći da za njih služi mise. Za svaku je uzimao franak. Neki su naručivali stotine misa odjednom. Prema crkvenom pravu svećenik smije primiti naknadu samo za jednu misu na dan, a Saunière je primao novac za tisuće.

Biskupija ga je opominjala 1901., 1903. i 1904. Novi biskup Paul-Félix Beuvain de Beauséjour 1909. premjestio ga je u drugo selo. Saunière je odbio i dao ostavku, ali je ostao u Rennes-le-Châteauu. Godine 1910. pokrenut je crkveni postupak zbog trgovanja misama, neposlušnosti i pretjeranih izdataka. Saunière je osuđen na suspenziju i na povrat novca.

Na zahtjev komisije 1911. predao je račune: dokumentirao je oko 36.000 franaka troškova, a tvrdio da je potrošio više od 193.000, i naveo popis darovatelja. Komisija je zaključila da se većina iznosa ne može opravdati. Osuđen je na novu suspenziju. Posljednje godine proveo je u siromaštvu, prodajući krunice i medaljice ranjenim vojnicima. Umro je 22. siječnja 1917.

Kako je nastala priča o blagu

Imanje je poslije Saunièreove smrti ostalo Marie Dénarnaud, a od nje ga je preuzeo Noël Corbu, zajedno sa svećenikovim računima. Corbu je u njemu sredinom pedesetih otvorio restoran i počeo širiti priču da je Saunière 1891. ili 1892. u šupljem stupu ispod oltara pronašao pergamene koji vode do blaga kastiljske Blanke, francuske kraljice iz 13. stoljeća. Priča je privukla novine i tragače za blagom: crkva je prekopana 1956. i ponovno od 1959. do 1963., ali ništa vrijedno nije pronađeno. Privukla je i Pierrea Plantarda.

Plantard je 1956. u istočnoj Francuskoj registrirao udrugu Priorat Siona, koja je ubrzo prestala djelovati. Šezdesetih godina on i njegov prijatelj Philippe de Chérisey izradili su lažne dokumente prema kojima je Priorat tajno društvo osnovano 1099. u Jeruzalemu, koje čuva tajnu preživjele loze merovinških kraljeva, a Plantard je njihov potomak. Dokumente, među njima i "Tajne spise Henrija Lobineaua", podmetnuli su u Nacionalnu knjižnicu u Parizu. De Chérisey je izradio i dva "srednjovjekovna" pergamena sa šifriranim porukama.

Godine 1967. Gérard de Sède objavio je knjigu L'Or de Rennes, Zlato iz Rennesa, u kojoj su objavljeni ti pergameni. Kad su se Plantard i de Sède posvađali oko prihoda od knjige, de Chérisey je izjavio da je pergamene krivotvorio.

Od knjige do svjetske priče

Britanski scenarist Henry Lincoln pročitao je de Sèdeovu knjigu 1969. i snimio o selu tri dokumentarna filma za BBC. S Michaelom Baigentom i Richardom Leighom napisao je 1982. knjigu Sveta krv, sveti gral, koja je Plantardove dokumente uzela kao vjerodostojne i iznijela pretpostavku da su Isus i Marija Magdalena imali potomke od kojih potječu Merovinzi. Knjiga je postala svjetski uspjeh, a 2003. na njoj je dijelom počivao roman Dana Browna Da Vincijev kod, u kojem se jedan lik zove Saunière.

Plantard je 1993., kad ga je istražni sudac ispitivao u sasvim drugom slučaju, pod prisegom priznao da je podatke o Prioratu izmislio. Umro je 2000.

Kad je knjižničar iz Carcassonnea René Descadeillas pregledao Saunièreove račune, pisma i spise crkvenog suda, zaključio je 1974. da blaga nije bilo i da je novac potjecao od prodaje misa i od darova. Isto su zaključili i kasniji istraživači. Pitanje zašto su ljudi iz cijele Francuske slali novac upravo siromašnom seoskom svećeniku ipak nije do kraja istraženo. Selo i danas privlači posjetitelje koji dolaze vidjeti crkvu, vilu i kulu.