Ruski eksperiment spavanja

Riječ creepypasta nastala je na internetskim forumima početkom 21. stoljeća od engleskog creepy ("jeziv") i copypasta, naziva za tekst koji se kopira i lijepi s foruma na forum. Tako se zovu kratke priče strave koje se šire bez potpisa, često napisane kao svjedočanstvo, pronađeni dokument ili izvješće. Čitatelj ne zna tko ih je napisao, pa se lako zapita jesu li istinite.

Petnaest dana bez sna

Priča počinje kao izvješće o tajnom pokusu krajem četrdesetih godina. Sovjetski znanstvenici zatvorili su petoricu političkih zatvorenika u zapečaćenu komoru i puštali u nju plin koji ne da spavati. Ako izdrže petnaest dana bez sna, obećana im je sloboda. Znanstvenici su ih promatrali kroz debelo staklo i slušali preko mikrofona.

Prvih dana sve je bilo mirno. Zatim su ispitanici, prema priči, počeli govoriti sve manje, šaptati u mikrofone i ponašati se sve čudnije. Priča se dalje razvija kao klasična priča strave: komora utihne, znanstvenici je otvore, a ono što zateknu sve je gore, sve do nasilnog kraja u kojem umiru i ispitanici i dio osoblja. Ključ priče je pitanje koje jedan ispitanik postavi na kraju, a koje upućuje na to da san skriva nešto mračno u ljudima.

Priča je napisana suhim, gotovo službenim tonom, s pojedinostima koje zvuče kao laboratorijsko izvješće. Upravo zato mnogim čitateljima djeluje kao stvarni dokument koji je netko iznio iz tajnog arhiva.

Odakle je došla

Snopes i drugi provjeravatelji činjenica prate priču do stranice Creepypasta Wiki, gdje ju je u kolovozu 2010. objavio korisnik OrangeSoda; kao datum navode se 10. ili 16. kolovoza. Prema povijesti izmjena na samoj stranici, priča je ondje prenesena s anonimnog foruma 4chan, a stranica Know Your Meme navodi blog iz kolovoza 2009. u kojem se tekst predstavlja kao nešto što je autor primio e-poštom. Tko ju je napisao, nije poznato.

Priči je mnogo pomogla fotografija: lice izobličeno, mršavo, razjapljenih usta, koje se dijeli kao snimka jednog od ispitanika. Riječ je o pokretnoj lutki za Noć vještica koja se prodavala pod imenom "Spazm".

Od foruma do filma

Priča se brzo proširila na YouTube, gdje su je mnogi čitali naglas, i na društvene mreže. Kritičar Josh Millican nazvao ju je jednom od najupečatljivijih urbanih legendi internetskog doba. Književna znanstvenica Tosha R. Taylor upozorila je da priča odražava stare političke strahove, jer tobože otkriva tajni pokus sovjetskih znanstvenika. Folkloristi poput Trevora J. Blanka i Lynne S. McNeill proučavaju takve priče kao suvremene legende: šire se od osobe do osobe, mijenjaju se pri prepričavanju i žive od pitanja "a što ako je istina?".

Prema priči su nastali roman 2015., kazališna predstava 2019., roman Jeremyja Batesa The Sleep Experiment 2019. te više filmova, među njima The Soviet Sleep Experiment (2019.) i irski film redatelja Johna Farrellyja iz 2022. Indijska serija Ghoul (2018.) također je djelomično nadahnuta njome.

Što se zna o nespavanju

Priča djeluje vjerodostojno i zato što su stvarni neetični pokusi na ljudima postojali, i u Sovjetskom Savezu i drugdje, primjerice u američkom programu MKUltra. No o pokusu iz priče nema nikakvog traga u arhivima ni u znanstvenoj literaturi.

Stvarna istraživanja nespavanja pokazuju drukčiju sliku. Američki srednjoškolac Randy Gardner 1964. ostao je budan 264 sata, nešto više od jedanaest dana, pod nadzorom istraživača. Liječnici su zabilježili razdražljivost, teškoće s pamćenjem i usredotočenošću te kratka iskrivljena opažanja, ali se nakon sna oporavio bez trajnih posljedica. Laboratorijski pokusi na štakorima, koje je Allan Rechtschaffen vodio u osamdesetima, pokazali su da potpuni nedostatak sna kod tih životinja nakon dva do tri tjedna dovodi do smrti, ali uz iscrpljenost, gubitak tjelesne težine i poremećaj tjelesne topline, a ne uz nasilje kakvo opisuje priča. Kod ljudi je smrtonosan izostanak sna poznat samo kod rijetkih bolesti poput fatalne obiteljske nesanice.