Salomonovi rudnici

Prva knjiga o kraljevima pripovijeda da je kralj Salomon sagradio lađe u Esjon-Geberu, kraj Elata na obali Crvenog mora. Tirski kralj Hiram poslao mu je iskusne mornare, i zajedno su otplovili u Ofir. Vratili su se s četiristo dvadeset talenata zlata, više od deset tona. Druga lađa iz Ofira donijela je, prema istoj knjizi, i drvo almug i drago kamenje, a svake tri godine stizale su i taršiške lađe sa zlatom, srebrom, bjelokosti, majmunima i paunovima.

Biblijski tekst ne kaže gdje je Ofir ni koliko je putovanje trajalo. Ime se javlja i u popisu naroda u Knjizi postanka, a "zlato iz Ofira" u Psalmima i kod proroka postaje izraz za najčistije zlato.

Ofir na kartama svijeta

Židovski povjesničar Josip Flavije u 1. stoljeću smjestio je Ofir u Indiju. Drugi su ga tražili na jugu Arabijskog poluotoka, s druge strane Crvenog mora, ili u Somaliji i na obali istočne Afrike, odakle je u Egipat stizalo zlato iz zemlje Punt.

Kad su Portugalci početkom 16. stoljeća stigli na obalu današnjeg Mozambika i čuli za zlato iz unutrašnjosti, mnogi su povjerovali da su našli Ofir. Ruševine kamenih gradova u unutrašnjosti, o kojima su slušali od trgovaca, postale su u njihovim pričama Salomonove utvrde ili palače kraljice od Sabe. Ta će priča u 19. stoljeću, kad su europski istraživači stigli do Velikog Zimbabvea, postati izgovor da se graditeljstvo Afrikancima ne prizna.

Kad je Španjolska osvojila Peru, neki su učenjaci, među njima i biblijski stručnjak Benito Arias Montano, tvrdili da je Ofir bio ondje, a da su Salomonove lađe preplovile ocean. Ni za jednu od tih pretpostavki nije pronađen natpis ni nalaz koji bi je potvrdio.

Roman koji je stvorio rudnike

Godine 1885. engleski pisac Henry Rider Haggard, koji je nekoliko godina radio u kolonijalnoj upravi u južnoj Africi, objavio je roman King Solomon's Mines. Lovac Allan Quatermain u njemu sa dvojicom Engleza prelazi pustinju i planine prema izmišljenoj zemlji Kukuanaland, gdje u brdu iza tri goleme kamene statue leži riznica s dijamantima i zlatom. Rudnici kralja Salomona za Haggarda nisu bili rudnici zlata, nego dijamanata, kakvi su upravo tada otkriveni u Kimberleyju.

Roman je postao jedna od najprodavanijih knjiga svoga doba i otvorio novu vrstu pustolovnih priča o izgubljenim svjetovima. Po njemu je snimljeno više filmova.

Bakar iz Timne

U pustinji Negev, tridesetak kilometara sjeverno od Elata, leži dolina Timna, puna tamnih ostataka taljenja bakra. Nelson Glueck, američki biblijski arheolog, istraživao je tridesetih godina 20. stoljeća Timnu i Faynan u današnjem Jordanu i zaključio da su to rudnici i talionice iz Salomonova doba. Ime "Salomonovi rudnici" ostalo je dolini, a pješčenjačke litice u njoj i danas se zovu Salomonovi stupovi.

Izraelski arheolog Beno Rothenberg od kraja pedesetih godina iskapao je dolinu i 1969. podno tih litica pronašao malo egipatsko svetište božice Hator. Iz njega je zaključio da su rudnike u 14. do 12. st. pr. Kr. vodili Egipćani faraona Novog kraljevstva, stoljećima prije Salomona, i da ih ne treba povezivati sa Salomonom.

Priča se ponovno okrenula u 21. stoljeću. Tim Ereza Ben-Yosefa sa Sveučilišta u Tel Avivu datirao je 2012. ostatke iz talionica radiougljičnom metodom i pokazao da je najveća proizvodnja u Timni bila u 11. do 9. st. pr. Kr., dakle i u vrijeme koje Biblija pripisuje Davidu i Salomonu. Slične je rezultate dao Faynan. Rudnike su, prema Ben-Yosefu, vodili lokalni nomadi, najvjerojatnije Edomci, s razvijenom metalurgijom i trgovinom. Ostaje nepoznato je li išta od toga bakra stizalo u Jeruzalem.