Sargaško more

Na karti Sargaško more izgleda kao bilo koji drugi dio Atlantika. Nema obala, otoka koji bi ga zatvarali ni rtova po kojima bi se znalo gdje počinje. Granice mu određuju morske struje: na zapadu Golfska struja, na sjeveru Sjevernoatlantska, na istoku Kanarska, a na jugu Sjeverna ekvatorska struja. Zajedno se vrte u smjeru kazaljke na satu i u sredini zatvaraju golemo, mirno more dugo oko 3200 i široko oko 1100 kilometara. Bermudi leže na njegovu zapadnom rubu.

Voda je u njemu neobično modra i prozirna. Po površini plutaju žućkaste i smeđe alge, ponekad pojedinačne grančice, a ponekad trake duge kilometrima. Te alge ne rastu na dnu, kao većina morskih biljaka, nego cijeli život provode na površini, držeći se na vodi s pomoću sitnih mjehurića ispunjenih plinom.

More koje su mornari zapamtili

Portugalski moreplovci nazvali su alge sargaço, a po njima je more dobilo ime. Kristofor Kolumbo prošao je kroz njega na prvom putovanju 1492. Njegovi su mornari, kad su vidjeli more prekriveno algama, pomislili da je kopno blizu i da bi brodovi mogli nasjesti na plićak. Plićaka nije bilo, a kopno je bilo još tjednima daleko.

Još prije Kolumba kružile su priče o dijelu oceana prekrivenom raslinjem, u kojem nema vjetra. Rimski pjesnik Avijen u 4. stoljeću prepričao je izgubljeni izvještaj kartaškog moreplovca Himilkona, koji je opisao takvo more. Kolumbo i neki kasniji istraživači vjerovali su da je Himilkon stigao do Sargaškog mora, ali današnji povjesničari to smatraju malo vjerojatnim.

Groblje brodova

U 19. i početkom 20. stoljeća Sargaško more postalo je pozornica pomorskih legendi. Pričalo se o jedrenjacima koje su alge obavile tako čvrsto da se više nisu mogli pomaknuti, o napuštenim brodovima koji desetljećima trunu usred zelenila, pa i o posadama koje su ondje umrle od žeđi. Pisci su priče rado prihvatili. Jules Verne spominje Sargaško more u romanu Dvadeset tisuća milja pod morem (1870.), a William Hope Hodgson u njega je smjestio brodove zarobljene u algama u romanu The Boats of the "Glen Carrig" (1907.).

Stvarni razlog zbog kojeg su jedrenjaci ovdje zapinjali bio je drukčiji. Sargaško more leži u pojasu oko 30. stupnja sjeverne širine, u kojem vjetar često danima gotovo ne puše. Mornari su taj pojas zvali konjskim širinama. Jedrenjak bez vjetra mogao je ondje stajati tjednima, a posadi su ponestajali voda i hrana. Alge pritom nisu bile prepreka: njihove nakupine uglavnom su rijetke i lako se kroz njih plovi.

Susjedstvo Bermudskog trokuta

Zapadni dio Sargaškog mora preklapa se s područjem koje se od šezdesetih godina 20. stoljeća naziva Bermudskim trokutom. Pisci koji su pisali o Trokutu često su spominjali i Sargaško more, a dio nestanaka brodova i zrakoplova koji se pripisuju Trokutu dogodio se upravo na tom prostoru. Tako su se dvije priče spojile: mirno more bez obala postalo je dio šire slike o dijelu Atlantika u kojem se navodno nestaje bez traga.

Zagonetka jegulja

Najveća prava zagonetka Sargaškog mora nisu brodovi, nego ribe. Stoljećima se nije znalo gdje se mrijeste jegulje koje žive u europskim rijekama. Nitko nikad nije vidio jajašca ni ličinke jegulje u rijekama ili jezerima.

Danski biolog Johannes Schmidt godinama je s brodovima lovio ličinke jegulja po cijelom Atlantiku. Primijetio je da su ličinke to manje što je bliže Sargaškom moru, a najmanje je pronašao upravo ondje. Godine 1922. i 1923. objavio je zaključak da se europska i američka jegulja mrijeste u Sargaškom moru. Ličinke zatim s Golfskom strujom putuju prema obalama Europe i Sjeverne Amerike, gdje odrastaju u rijekama, a odrasle jegulje nakon mnogo godina kreću natrag preko oceana.

Dokaz je ipak bio neizravan. Ni u stotinu godina nakon Schmidta u Sargaškom moru nisu pronađena jajašca ni odrasle jegulje u mrijestu. Tek 2022. istraživači su objavili da su jeguljama s Azora pričvrstili satelitske odašiljače i prvi put izravno pratili odrasle europske jegulje do Sargaškog mora. Kako jegulje pronalaze put, i gdje se točno mrijeste, još se ne zna.

More koje se mijenja

Sargaško more danas je zaštićeno međunarodnim sporazumom. Godine 2014. nekoliko je vlada osnovalo Komisiju za Sargaško more, koja prati stanje mora. Struje koje ga zatvaraju u njega donose i otpad, pa se ondje skuplja plastika. Za mnoge životinje, od mladih morskih kornjača do sargaške ribe koja izgleda kao komad alge, plutajuće alge ostaju sklonište usred otvorenog oceana.