Kiše žaba i riba

Priče o kiši životinja stare su gotovo koliko i pisana povijest. Rimski pisac Plinije Stariji u 1. stoljeću spominje kiše žaba i riba, a grčki pisac Atenej prenosi zapis o kiši riba koja je trajala tri dana. Kroničari srednjeg vijeka i ranog novog vijeka bilježili su takve događaje kao znamenja. U knjizi čudesnih pojava koju je 1557. u Baselu objavio alzaški humanist Konrad Lykosthenes nalazi se i drvorez žaba koje padaju iz oblaka.

Ribe na krovovima

U novije vrijeme zapisi postaju precizniji. U Singapuru je 1861., nakon jake kiše, po tlu pronađeno mnoštvo riba. Iz Francuske, Engleske, Indije i Australije javljalo se o pljuskovima nakon kojih su po ulicama skakale male ribe ili žabe. U kolovozu 2000. nad primorskim gradom Great Yarmouthom u Engleskoj pao je pljusak sitnih riba, papalina, dugih nekoliko centimetara. U veljači 2010. stanovnici mjesta Lajamanu u australskoj pustinji, daleko od mora, pronašli su ribe nakon dvodnevnog nevremena.

U Hondurasu, oko grada Yoroa, ljudi govore o lluvia de peces, kiši riba, koja se ondje navodno ponavlja gotovo svake godine u kišnoj sezoni. Neki istraživači ističu da su ribe pronalažene uglavnom blizu potoka nakon oluje, pa nije sigurno da su doista pale s neba.

Prvi pokušaji objašnjenja

Francuski fizičar André-Marie Ampère, poznat po istraživanjima elektriciteta, bio je među prvim znanstvenicima koji su takve zapise ozbiljno razmatrali. Pretpostavio je da žabe ponekad u velikom broju lutaju krajem, a da ih jaki vjetrovi mogu podići i odnijeti daleko. Kad je 1861. iz Singapura stigla vijest o kiši riba, francuski prirodoslovac Francis de Laporte de Castelnau predložio je da su to bile ribe koje se po kopnu mogu kretati od lokve do lokve, pa su nakon kiše izašle iz vode, a ne pale s neba.

Američki pisac Charles Fort početkom 20. stoljeća skupljao je novinske vijesti o čudnim pojavama, među njima i o kišama riba i žaba. U knjizi The Book of the Damned (1919.) tvrdio je da znanost takve zapise odbacuje jer joj ne odgovaraju. Po njemu je nazvana i riječ fortean za neobjašnjene pojave.

Vodene pijavice

Danas meteorolozi najčešće spominju vodene pijavice. To su vrtlozi slični tornadu koji nastaju nad morem ili jezerom. Snažna pijavica može usisati vodu s površine, a s njom i ono što pliva tik ispod nje. Životinje zatim putuju u olujnim oblacima i padaju s kišom kad oluja oslabi, ponekad kilometrima daleko od mjesta gdje su podignute. Glasnogovornik britanske meteorološke službe 2000. je, povodom kiše riba u Great Yarmouthu, rekao da je takve pljuskove teško povezati s točnim mjestom, ali da oblaci teret često nose milju ili dvije, odnosno dva do tri kilometra.

To se objašnjenje uklapa u mnoge pojedinosti. Životinje koje padaju gotovo su uvijek male i lagane, uglavnom vodene, a kiša životinja obično dolazi uz oluju.

Što ostaje nejasno

Objašnjenje pijavicama ima i slabih mjesta. Nijedan znanstvenik nije izravno promatrao kako pijavica podiže ribe ili žabe i kasnije ih ispušta. Zapisi često govore o samo jednoj vrsti životinja, bez bilja, kamenčića i drugih sitnih stvari koje bi pijavica usisala zajedno s njima. Pijavica, osim toga, predmete često baca u stranu, a ne nosi ih daleko.

Zato istraživači smatraju da nemaju svi slučajevi isti uzrok. Za neke se pretpostavlja da su ribe ispustile ptice koje su ih nosile ili koje je uplašila oluja. Za druge, osobito za žabe, moguće je da uopće nisu pale, nego su nakon kiše masovno izašle iz skrovišta, pa su ljudi zaključili da su došle s neba. Ponešto je zacijelo i pretjerivanje u prepričavanju.