Izgubljeni Shakespeareov Cardenio

Početkom 17. stoljeća engleske su kazališne družine često prilagođavale popularne priče za pozornicu. Jedna od njih mogla je biti priča o Cardeniju, liku iz romana Don Quijote španjolskog pisca Miguela de Cervantesa. Predstava poznata kao The History of Cardenio danas se smatra izgubljenim djelom, a njezino povezivanje sa Shakespeareom i Johnom Fletcherom jedna je od poznatijih zagonetki povijesti engleskog kazališta.

Tragovi iz 1613. godine

Prvi važan trag dolazi iz dvorskih kazališnih zapisa. Predstava nazvana Cardenno ili Cardenna izvedena je za kraljevski dvor tijekom zime 1612./1613., a ponovno 8. lipnja 1613. godine. Zapis povezuje predstavu s družinom King’s Men, istom družinom s kojom je radio Shakespeare. No sam zapis o izvedbi ne navodi autora i ne otkriva tekst predstave.

Godine 1653. izdavač Humphrey Moseley unio je u Registar knjižara rukopis pod naslovom The History of Cardenio, pripisujući ga „Mr Fletcher & Shakespeare”. John Fletcher bio je dramatičar koji je surađivao sa Shakespeareom, osobito u kasnijem razdoblju njegove karijere. Zapis iz 1653. važan je jer pruža izravnu povijesnu vezu između naslova i dvojice autora, ali rukopis koji je Moseley naveo nije sačuvan.

Od Cervantesova romana do engleske pozornice

Cervantesov Don Quijote objavljen je u dva dijela, a prvi dio postao je dostupan na engleskom u prijevodu Thomasa Sheltona 1612. godine. U romanu se pojavljuje Cardenio, čovjek čija je ljubavna priča isprepletena s izdajom, gubitkom i pomirenjem. Kronologija prijevoda i kazališnih izvedbi čini mogućim da je priča poslužila kao predložak za englesku dramu.

Ipak, bez izvornog teksta nije moguće sa sigurnošću rekonstruirati radnju predstave. Kazališni pisci toga doba slobodno su mijenjali izvore, spajali epizode i prilagođavali ih publici. Čak i ako je Cardenio nastao na temelju Cervantesa, ne možemo znati koliko je vjerno pratio roman niti koji su dijelovi bili Shakespeareovi, a koji Fletcherovi.

Pojava Double Falsehood

U prosincu 1727. dramatičar i urednik Lewis Theobald postavio je na pozornicu drame Drury Lane Double Falsehood; or, The Distrest Lovers, a sljedeće ju je godine i objavio. Tvrdio je da je djelo prilagodio iz tri rukopisa stare predstave koju je povezivao sa Shakespeareom. Tekst sadrži radnju koja podsjeća na Cardenijevu priču iz Don Quijotea, pa su neki istraživači zaključili da bi mogao čuvati ostatke izgubljenog Cardenia.

Drugi su bili skeptični. Theobald nije javno predao rukopise na temelju kojih je navodno radio, a njegovi opisi njihova podrijetla nisu razriješili sve dvojbe. Kritičari, među njima Alexander Pope, osporavali su tvrdnju da je drama u osnovi Shakespeareovo djelo. Neki su smatrali da je Theobald stvorio vlastitu dramu i pogrešno joj pripisao poznato autorstvo; drugi su tvrdili da je prilagodio stariji tekst, ali ga je toliko izmijenio da se izvorni oblik više ne može jasno razabrati.

Što stil može dokazati?

Suvremena istraživanja uspoređuju jezik, metriku, scensku strukturu i izraze u Double Falsehood s poznatim djelima Shakespearea i Fletchera. Računalna stilometrija može pomoći u prepoznavanju sličnosti s pojedinim autorima, ali njezini rezultati ovise o kvaliteti teksta, odabiru usporednih djela i mogućnosti da je Theobald znatno prerađivao izvor.

Znanstvenici nisu postigli potpunu suglasnost o tome koliko se izvornog Cardenia može prepoznati u Double Falsehood. Dio istraživača smatra da predstava iz 1727. čuva ostatke starijeg djela koje su napisali Shakespeare i Fletcher. Drugi upozoravaju da sličnosti mogu nastati zbog zajedničkog izvora u Cervantesovu romanu ili zbog Theobaldova vlastitog rada. Srednja mogućnost jest da je Theobald koristio neki stariji kazališni tekst, ali ga toliko promijenio da se autorstvo i opseg sačuvanog materijala ne mogu pouzdano odrediti.

Zašto je tekst možda nestao?

Kazališni rukopisi često su služili kao radni primjerci. Glumci i pisari mogli su ih prepravljati, dijeliti, ponovno koristiti ili izgubiti. Za razliku od knjiga koje su se tiskale u velikom broju primjeraka, dramski rukopis mogao je nestati ako se nije umnožavao. U slučaju Cardenia sačuvani su zapisi o izvedbama i kasniji navodi, ali ne i potvrđen izvorni tekst.

Zato je Cardenio istodobno izgubljena drama i problem književnog autorstva. Postoje povijesni tragovi da je predstava postojala, no njezin sadržaj i točan odnos prema Double Falsehood ostaju predmet istraživanja.