Slavoljub Penkala

Eduard Penkala rođen je 20. travnja 1871. u Liptovskom Mikulášu, u današnjoj Slovačkoj, tada dijelu Ugarske. Otac mu je bio poljskog, a majka nizozemskog podrijetla. Studirao je u Beču i Dresdenu, gdje je 1898. diplomirao kemiju na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi. Na satovima violine upoznao je pijanisticu Emiliju Stoffregen, s kojom je imao četvero djece.

Inženjer koji je postao Slavoljub

Nakon kratkog rada u kemijskoj industriji u Košicama obitelj se 1900. preselila u Zagreb, na današnji Trg kralja Tomislava. Ondje je Penkala 1904. postao kraljevski tehnički nadzornik. Uz ime Eduard počeo se služiti i imenom Slavoljub i postao je naturalizirani Hrvat.

Hrvatska enciklopedija pripisuje mu 80-ak izuma i inovacija. Među njima su anodna baterija, vagonska kočnica, sredstvo za impregnaciju željezničkih pragova, prašak za pranje rublja i plavilo, lijek protiv reume, materijal za gramofonske ploče i gramofonska igla dužeg vijeka, rotirajuća četkica za zube i nacrti lebdjelice na zračnom jastuku.

Olovka koja je postala riječ

Najpoznatiji izum Penkala je prijavio 24. siječnja 1906.: automatsku mehaničku olovku. Godine 1907. slijedilo je nalivpero s čvrstom tintom, a uz njih i knipsa, kvačica kojom se pisaljka zakvači za džep. Patente je prijavio u više od trideset zemalja.

Iste godine upoznao je poduzetnika Edmunda Mostera i njegova brata Mavra i s njima osnovao tvrtku. Nova tvornica u današnjoj Branimirovoj ulici dovršena je 1911. U njoj je radilo nekoliko stotina radnika, a broj je ubrzo narastao na 800. Olovke i nalivpera izvozili su se u sedamdesetak zemalja. Ime pod kojim su se prodavale toliko se uvriježilo da se riječ penkala u hrvatskom i danas koristi za pisaljku.

U istoj tvornici od 1908. lijevale su se gramofonske ploče, a 1909. počelo je snimanje glasova hrvatskih opernih i operetnih pjevača za ploče Edison-Bell-Penkala.

Zrakoplov s Črnomerca

Godine 1908. Penkala je počeo graditi zrakoplov. Zamislio ga je tako da njime može letjeti svatko, bez posebne obuke. Patente za zrakoplov prijavio je 1909., a letjelica je dovršena 1910. Za nju je sagradio hangar na vojnom vježbalištu između Selske ceste i potoka Črnomerec, pa se ondje smatra da je nastalo prvo uzletište u Hrvatskoj.

Zrakoplovom je 22. ili 23. lipnja 1910. poletio njegov mladi suradnik Dragutin Novak, mehaničar koji je tada imao osamnaest godina i postao prvi hrvatski pilot. Letjelicom se teško upravljalo, a Penkala je mijenjao konstrukciju da poboljša let. U jednom Novakovu letu u listopadu 1910. zrakoplov je oštećen, i Penkala je odustao od daljnjeg rada na njemu. Ipak, ostao je zapamćen kao prvi zrakoplov koji je izgrađen i letio u Hrvatskoj. Za stotu obljetnicu izrađena je njegova replika, prikazana na vrhu ovog članka.

Što je izum, a što legenda

Uz Penkalu se često govori da je izumio "prvu mehaničku olovku na svijetu" i termos-bocu. Te tvrdnje traže oprez. Mehaničke olovke poznate su od 18. stoljeća, a prvi britanski patent za olovku s mehanizmom koji gura grafit izdan je 1822. Sampsonu Mordanu i Johnu Isaacu Hawkinsu. Penkalin izum bio je automatska olovka s vlastitim mehanizmom, koja je postala tržišno vrlo uspješna, a ne prva olovka te vrste.

Slično je s termos-bocom. Bocu s dvostrukom stijenkom i vakuumom izradio je škotski znanstvenik James Dewar 1892., a za kućnu upotrebu prilagodili su je njemački staklopuhači 1904. pod imenom Thermos. Izvori o Penkali razlikuju se: jedni navode da mu je prvi patent bila termos-boca, a drugi da je 1903. u Budimpešti i Beču patentirao termofor, što je u hrvatskom naziv za grijaću bocu. Iz dostupnih opisa ne vidi se je li riječ o vakuumskoj boci, grijaćoj boci ili poboljšanju jedne od njih, a sigurno je samo da Penkala nije bio prvi koji je izradio bocu koja čuva toplinu.

Za nalivpero s čvrstom tintom hrvatski izvori navode da je bilo prvo na svijetu. Tu je tvrdnju teško neovisno provjeriti, jer se oslanja uglavnom na hrvatske životopise.

Kraj

Penkala je nastavio osnivati tvrtke, među njima kemijsku tvornicu Elevator. U veljači 1922. vratio se sa službenog puta s upalom pluća i umro 5. veljače, u 51. godini. Pokopan je na Mirogoju. Tvornica koja nosi njegovo ime i danas posluje u Zagrebu.