Prosuta sol

Na kopijama Leonardove Posljednje večere Juda prevrće soljenku, a na originalu je od nje ostala samo blijeda mrlja. Vjerovanje da prosuta sol donosi nesreću ipak je starije od slike i zabilježeno je u više europskih zemalja.

Ukratko

  • Vjerovanje da prosuta sol donosi nesreću i da je valja baciti preko lijevog ramena opisano je u Europi barem od 16. stoljeća.
  • Često se tumači Judom koji na Leonardovoj *Posljednjoj večeri* prevrće soljenku, ali je vjerovanje starije od slike.
  • Danas se na originalu u Milanu vidi samo blijeda mrlja kraj Judine ruke, a prevrnuta soljenka jasno se vidi na kopijama iz Leonardove radionice.
  • Sol je u starom svijetu bila znak prijateljstva i gostoprimstva, pa se prosipanje tumačilo kao narušeno prijateljstvo.

Soljenka kraj Jude

Leonardo da Vinci naslikao je Posljednju večeru u refektoriju dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu, između 1495. i 1498. Prizor je trenutak nakon Kristovih riječi da će ga jedan od dvanaestorice izdati.

Povjesničar umjetnosti Jack Wasserman 2003. je u časopisu Artibus et Historiae opisao što je pokazalo posljednje čišćenje slike: nejasnu mrlju blizu Judina desnog zgloba. Replike slike, piše, na tom mjestu prikazuju soljenku koju Juda prevrće, pa se sol rasipa po stolu, a mrlja je ostatak toga predmeta. Wasserman postavlja tri pitanja: kad je i zašto soljenka izblijedjela, je li Leonardo prvi stavio taj predmet na prizor Posljednje večere i što on tamo znači.

Kraljevska akademija umjetnosti u Londonu čuva kopiju slike koja se pripisuje Leonardovu učeniku Giampietrinu, možda uz pomoć Giovannija Antonija Boltraffija, i datira oko 1515.–1520. Prema muzeju, na kopiji se vide pojedinosti koje na originalu više nisu vidljive, među njima i soljenka prevrnuta Judinom rukom. Ni kopija nije savršena preslika originala, pa se po njoj ne može zaključiti kako je soljenka izgledala na Leonardovu zidu. Još je 1898. američki autor Robert Means Lawrence zabilježio da neki promatrači na originalu nisu mogli pronaći nikakav trag soljenke, dok se na gravuri Raphaela Morghena prevrnuta soljenka jasno vidi.

Starije od Leonarda

Lawrence u knjizi The Magic of the Horse-Shoe (1898.) navodi da Leonardova slika vjerojatno nije izvor, nego je Leonardo uzeo ono što je već bilo poznato. Citira Piera Valeriana, koji je u Hieroglyphici 1556. napisao da je sol nekoć bila znak prijateljstva zbog svoje trajnosti: gostima se nudila prije svake druge hrane, a zato mnogi smatraju zlokobnim prosuti sol, a povoljnim prosuti vino. U Rimu je, piše Lawrence, tko bi prosuo sol za stolom uzvikivao: "Neka bogovi odvrate znamenje!", a Sicilijanac u Lawrenceovo doba u takvu je slučaju zazivao "Majku svjetlosti". Njemačka izreka kaže da tko prosipa sol, budi neprijateljstvo. Engleski autor John Gaule 1652. navodi prevrtanje soli među "praznovjernim predskazanjima", a časopis British Apollo 1708. ima stihove u kojima objašnjava da se zato prosipanje soli smatra velikom pogreškom, jer su stari sol u prijateljstvu nudili gostima.

Preko lijevog ramena

Lawrence bilježi i protumjere. Praznovjerni Parižanin, kad mu se sol prosuje, bacit će malo preko ramena iza sebe da pogodi nevidljivog đavla u oko i tako ga na čas spriječi da naudi. Lawrence to smatra ostatkom drevnog običaja prinošenja žrtve, a ne dokazom podrijetla. U okrugu Bucks u Pennsylvaniji dodavalo se još da treba otpuzati pod stol i izaći s druge strane. U Novoj Engleskoj bacanje preko lijevog ramena nije bilo dovoljno: zrnca soli trebalo je baciti na peć. U Norveškoj i istočnom Yorkshireu vjerovalo se da će svako prosuto zrno biti jedna suza koju će prosipač proliti.

Zašto sol

Lawrence nudi dva objašnjenja koja se međusobno ne isključuju. Prvo je Valerianovo: sol kao znak prijateljstva, pa prosuta sol znači narušeno prijateljstvo. Drugo je predodžba da je sol u davnini bila sveta tvar: tko ju je prosuo, navlačio je srdžbu dobrih duhova i postajao ranjiv za zle. Podsjeća da su Grci na početku svakog obroka nudili bogovima sol kao zahvalnu žrtvu. Svetost soli drži vjerojatnijim izvorom vjerovanja nego priču o Judi.

Kronologija

  1. 1495.–1498.: Leonardo slika Posljednju večeru u Milanu.
  2. 1515.–1520.: Giampietrino slika kopiju na kojoj Juda prevrće soljenku.
  3. 1556.: Piero Valeriano u Hieroglyphica bilježi da mnogi smatraju zlokobnim prosuti sol.
  4. 1652.: John Gaule navodi prevrtanje soli među praznovjernim predskazanjima.
  5. 1708.: Časopis British Apollo objašnjava zašto je prosipanje soli velika pogreška.
  6. 1898.: Robert Means Lawrence u knjizi The Magic of the Horse-Shoe sabire običaje o prosutoj soli.
  7. 2003.: Jack Wasserman objavljuje rad o prevrnutoj soljenci na Posljednjoj večeri.

Ključne osobe

  • Leonardo da Vinci: Slikar Posljednje večere u Milanu.
  • Giampietrino: Leonardov učenik, autor kopije koja čuva prizor prevrnute soljenke.
  • Piero Valeriano: Talijanski učenjak koji je 1556. zabilježio vjerovanje o prosutoj soli.
  • Jack Wasserman: Povjesničar umjetnosti, autor rada o prevrnutoj soljenci.
  • Robert Means Lawrence: Američki autor i sakupljač folklora koji je 1898. sabrao običaje o soli.

Što se zna

  1. Posljednju večeru Leonardo je naslikao u Milanu između 1495. i 1498.
  2. Na Kraljevskoj akademiji čuva se kopija iz oko 1515.–1520. na kojoj Juda prevrće soljenku, a na originalu je ostala samo nejasna mrlja.
  3. Vjerovanje o zlokobi prosute soli zabilježeno je 1556., 1652. i 1708.
  4. Bacanje soli preko lijevog ramena u različitim je krajevima imalo različite oblike.

Otvorena pitanja

  • Je li Leonardo prvi naslikao prevrnutu soljenku u prizoru Posljednje večere?
  • Zašto je baš lijevo rame mjesto na koje se baca sol?
  • Je li vjerovanje prvo nastalo u narodu ili među učenim piscima koji su ga zapisali?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Lawrence, R. M. (1898). The Magic of the Horse-Shoe, with Other Folk-Lore Notes. Boston: Houghton, Mifflin.

Izvori