Stridon i Štrigova

Štrigova je selo od nekoliko stotina stanovnika na sjeverozapadu Međimurja, devetnaest kilometara od Čakovca, uz cestu prema Sloveniji. Iznad sela, među vinogradima, stoji barokna crkva s dva zvonika na pročelju. Posvećena je svetom Jeronimu. Mjesna predaja kaže da je posvećena svecu koji je ondje i rođen.

Gradić koji su razorili Goti

Jeronim je bio jedan od najučenijih ljudi kasne antike. Preveo je Bibliju na latinski, a njegov prijevod, Vulgata, stoljećima je bio službeni tekst Zapadne crkve. O svom podrijetlu napisao je vrlo malo. U djelu O slavnim muževima, na kraju popisa kršćanskih pisaca, zapisao je i nekoliko redaka o sebi: rođen je od oca Euzebija u gradiću Stridonu, koji su Goti razorili, a nekoć je bio na granici Dalmacije i Panonije.

Taj je opis zagonetka sam po sebi. Granica između dviju rimskih pokrajina mijenjala se, Goti su prošli mnogim krajevima, a od Stridona nije ostalo ni ime na karti ni natpis na kamenu. U pismu iz mladosti Jeronim je o zavičaju napisao samo da se ondje misli na trbuh, da se živi iz dana u dan i da je svetiji onaj tko je bogatiji. Njegov suvremenik Paladije zvao ga je jednostavno Jeronimom iz Dalmacije.

Pavlini i Celjski

Jezikoslovac Josip Bratulić u radu o Jeronimu u hrvatskoj kulturi opisuje kako je svetac postao "naš". Hrvatski glagoljaši smatrali su ga tvorcem svojega pisma, a pavlinski red, prisutan u Hrvatskoj od 13. stoljeća, posebno ga je štovao jer je Jeronim napisao životopis Pavla Pustinjaka, zaštitnika reda.

U 15. stoljeću Štrigova je pripadala grofovima Celjskima. Prema Bratuliću, upravo su Celjski pozvali pavline i podigli samostan i crkvu posvećenu Jeronimu, pa se Štrigova od tada počinje častiti kao Jeronimov grad. Mjesna predaja i turistička zajednica Štrigove dodaju da je papa Nikola V. 1447., na molbu Fridrika Celjskog, bulom potvrdio da je Jeronim rođen u Štrigovi, a tekst odluke tiskali su isusovac Mihael Bombardi 1718. i pavlin Josip Bedeković 1752. Izvornik takve bule u dostupnim izvorima nije opisan.

Kad se u Rimu u drugoj polovini 15. stoljeća osnivao gostinjac za hodočasnike iz Dalmacije i Hrvatske, posvećen je Jeronimu. U njemu su smjeli stanovati samo svečevi "sunarodnjaci", a Stridon se tada, piše Bratulić, smještao u Bosnu ili u Štrigovu.

Knjiga o rodnoj grudi

Međimursku tvrdnju branili su pisci sljedeća tri stoljeća, ponajviše pavlini. Franjevac Franjo Glavinić u zbirci životopisa svetaca iz 1628. piše da je Jeronim rođen u Stridonu blizu rijeke Drave, "ko sada Štrigovo zove se". Hilarion Gašparoti 1760. zove ga rođenim "vu Štrigove poleg Mure".

Najopsežnije djelo napisao je pavlin Josip Bedeković iz samostana Sveta Jelena kraj Čakovca. Njegova knjiga Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi, objavljena 1752., trebala je dokazati da je Stridon skriven u ruševinama kraj Štrigove. Bratulić je naziva prvom monografijom o jednom dijelu Hrvatske, Međimurju. Nekoliko godina prije toga podignuta je nova crkva: Hrvatska enciklopedija datira današnju crkvu svetog Jeronima u 1738.–1740., a iluzionističke freske s Jeronimovim proslavljenjem naslikao je pavlin Ivan Ranger. Pavlini su u Štrigovi ostali do 1786.

Drugi Stridoni

Štrigova nije bila jedina. Flavio Biondo, talijanski humanist 15. stoljeća, smjestio je Stridon u Zrenj u Istri, a kako je Istra u antici pripadala Italiji, zaključio je da je Jeronim Talijan. Marko Marulić odgovorio mu je polemičkim spisom protiv onih koji tvrde da je Jeronim Talijan, a na margini jedne knjige zapisao je da je Jeronim rođen u Strigovalu kraj Blagaja. Dubrovački pisci 18. stoljeća tražili su Stridon u Dalmaciji, jedan od njih kraj Knina.

Godine 1920. don Frane Bulić, najugledniji dalmatinski arheolog svojega doba, objavio je knjigu u kojoj Stridon smješta u Grahovo polje u Bosni. Roko Rogošić 1929. tražio ga je na Krasu, podno Julijskih Alpa, a slovenski teolog Rafko Valenčić 2007. objavio je knjigu o Jeronimu kao "čovjeku s Krasa". Povjesničar Mate Suić 1986. smjestio je Stridon u zaleđe Rijeke i Opatije, oko današnjih Muna i Žejana. Bratulić za Suićevo rješenje piše da se čini posve pouzdanim, ali i druge pretpostavke i dalje imaju zagovornike.

Pozoj pod crkvom

Štrigova je zadržala svoju predaju. Uz crkvu svetog Jeronima vezana je i međimurska priča o pozoju, zmaju koji leži pod zemljom: glava mu je, kaže predaja, pod Jeronimovom crkvom, a rep u nizini kraj crkve svete Marije Magdalene. Bez obzira na to gdje je Jeronim doista rođen, crkva na brijegu i knjiga pavlina Bedekovića pokazuju koliko je jedan redak iz kasne antike oblikovao identitet jednog sela.