Sveti Kvirin i mlinski kamen koji nije potonuo

Siscija je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće bila jedan od važnih gradova rimske Panonije, s kršćanskom zajednicom koja je imala svog biskupa. Kad je car Dioklecijan pokrenuo progon kršćana, na udaru su se našli i biskupi. Jedan od njih bio je Kvirin, biskup Siscije.

Bijeg iz Siscije

Priču o njegovu mučeništvu čuvaju akti, takozvana Passio, koje je u 17. stoljeću objavio francuski benediktinac Thierry Ruinart u zbirci akata mučenika. Prema tim aktima, Kvirin je napustio Sisciju kad je doznao da je izdan nalog za njegovo uhićenje. Progonitelji su ga sustigli i doveli pred magistrata Maksima. Kvirin mu je rekao da se samo drži Kristove upute da se progonjeni sklanjaju iz grada u grad.

Maksim ga je dao istući i nagovarao ga da prinese žrtvu bogovima. Kad je Kvirin odbio, Maksim ga nije mogao osuditi na smrt, jer za to nije imao ovlasti. Poslao ga je zato upravitelju provincije Prve Panonije, Amanciju, u Savariju, današnji Szombathely u zapadnoj Mađarskoj. Inačica akata koju prenosi engleska Wikipedija dodaje da je Kvirin u zatvoru obratio na kršćanstvo svog tamničara Marcela i da je nakon tri dana poslan dalje. Prema aktima, Amancije je oklijevao osuditi starca, ali kad ga ni obećanja ni prijetnje nisu pokolebali, osudio ga je na smrt utapanjem.

Kamen koji pluta

Jedan od najstarijih zapisa o Kvirinovoj smrti ostavio je sveti Jeronim u svojoj kronici, krajem 4. stoljeća. Pod godinom prvom progona piše da je Kvirin, biskup sisački, slavno ubijen za Krista: s ručnim mlinskim kamenom vezanim oko vrata bačen je s mosta u rijeku. Ali nije potonuo. Dugo je plutao i razgovarao s ljudima koji su ga gledali, da se ne prestraše njegova primjera, i tek je molitvom jedva postigao da potone.

U aktima se rijeka zove Sibaris, a današnji izvori različito je poistovjećuju, s Rabom ili s rječicom Gyöngyös kod Szombathelyja. U nekim prikazima kamen je mlinski, u drugima samo kamen. Postoji i inačica predaje prema kojoj se Kvirin oslobodio kamena, izašao iz rijeke i nastavio propovijedati. Slična predaja veže se i uz svetog Florijana, koji je također stradao u vodi s kamenom oko vrata.

Mlinski kamen postao je Kvirinov znak. Na slikama i kipovima prikazuje se kao biskup ili đakon s palminom granom i mlinskim kamenom, kao na slici Josepha Pfeiffera iz 1843.

Moći u Rimu

Prema aktima, kršćani su njegovo tijelo izvukli nizvodno i pokopali. Kad su početkom 5. stoljeća barbarski upadi opustošili Panoniju, izbjeglice su njegove moći odnijele u Rim. Položene su u prostoriju zvanu Platonija iza apside bazilike svetog Sebastijana na Apijskoj cesti, a 1140. dio je prenesen u crkvu Santa Maria in Trastevere. Njegov kult u Rimu potvrđuju putopisi za hodočasnike iz 7. stoljeća, a himan u njegovu čast spjevao je i kršćanski pjesnik Prudencije.

Neki izvori tvrde da se dijelovi njegovih moći čuvaju i u Correggiu, Milanu, Akvileji i Tivoliju, pa se, kao kod mnogih ranih mučenika, ne može sa sigurnošću reći gdje je danas što od njegovih ostataka.

O vjerodostojnosti akata mišljenja se razilaze. Butlerovi Životi svetaca smatraju ih u osnovi vjerodostojnima, iako su ih kasniji prepisivači proširivali i dopunjavali, a tiskani su u Ruinartovoj zbirci i u bolandističkim Acta Sanctorum. Drugi izvori smatraju Passio nepouzdanom. Jeronimov kratki zapis s kraja 4. stoljeća, s biskupom koji pluta, jedan je od najstarijih sačuvanih spomena njegove smrti.

Kvirinovo štovanje proširilo se daleko od Siska. Na Krku ga prikazuje glavni gradski zdenac. U San Marinu se pripovijeda da je 4. lipnja 1543., na njegov blagdan, gusta magla spriječila pokušaj osvajanja republike, pa je Kvirin postao jedan od njezinih zaštitnika. U Sisku je zaštitnik Sisačke biskupije, a njegova crkva u gradu proglašena je 2014. bazilikom.