Enuma eliš, babilonski ep o stvaranju

Na jugu Mezopotamije, gdje se Tigris i Eufrat približavaju moru, ljudi su živjeli između slatke riječne vode i slanog mora. Babilonski pjesnici zamislili su da je i svijet nastao iz te dvije vode. Ep koji to pripovijeda nazvan je po prvim riječima, enūma eliš, "kad gore": kad gore nebo još nije imalo imena, a dolje zemlja nije bila nazvana.

Dvije vode

Na početku postoje samo Apsu, slatka voda, i Tiamat, slana voda mora, čije se vode miješaju. Nema bogova, ni sudbina, ni ičega drugog. Iz njihova miješanja rađaju se bogovi, naraštaj za naraštajem: Lahmu i Lahamu, zatim Anšar i Kišar, Anu, nebo, i mudri Ea.

Mladi bogovi bučni su, a Apsu zbog njih ne može mirovati. Predlaže da ih uništi, a Tiamat se tome protivi, jer ne želi uništiti ono što su sami stvorili. Bogovi čuju za Apsuov naum, a Ea čarolijom uspava Apsua i ubije ga. Na njegovu mjestu Ea podiže svoj dom, i ondje mu se rađa sin Marduk, sjajniji od svih bogova.

Majka čudovišta

Drugi bogovi koriju Tiamat što nije osvetila muža. Ona tada kreće u rat: rađa jedanaest čudovišta, među njima zmije otrovnice, velikog zmaja, čovjeka-škorpiona, čovjeka-ribu i čovjeka-bika, a za vođu i novog supruga uzima boga Kingua i daje mu Ploču sudbina, koja njegovim zapovijedima daje neopozivu moć.

Bogovi se uplaše. Anu odlazi umiriti Tiamat, ali se vraća jer joj se ne može suprotstaviti. Anšar tada predlaže Marduka. Marduk pristaje, ali uz uvjet: ako pobijedi, bogovi ga moraju proglasiti svojim kraljem. Na gozbi bogovi piju i, napokon spokojni, prihvate dogovor.

Kako je nastalo nebo

Marduk polazi u boj s lukom, buzdovanom i munjama, a uz sebe vodi vjetrove. Tiamat hvata mrežom koju mu je dao Anu, a kad ona otvori usta da ga proguta, utjera joj u njih Zli vjetar. Dok je vjetrovi nadimaju, Marduk joj strijelom probode srce. Njezine pristaše bježe, ali ih Marduk hvata, a Kinguu oduzima Ploču sudbina.

Zatim rasiječe Tiamatino tijelo na dvije polovice. Od jedne načini nebo i postavi stražu da njezine vode ne istječu. Na nebu uredi zviježđa kao likove bogova, odredi dane u godini, mjesec i noć, a od vode oblaka i kiše dobiju svoj tok Tigris i Eufrat. Kipovi jedanaest čudovišta postavljeni su na vrata Apsua, kao spomen.

Na kraju Marduk odluči stvoriti ljude, da služe bogovima umjesto njih. Bogovi izaberu krivca za rat, Kingua, i od njegove krvi nastaje čovječanstvo. Bogovi zatim godinu dana prave opeke i grade Babilon i hram Esagilu, Mardukov dom. Posljednje dvije pločice nabrajaju pedeset Mardukovih imena.

Kakva je Tiamat, ep jasno ne kaže. Spominje joj rep, rebra i vime, pa su je kasniji čitatelji i umjetnici zamišljali kao morsku zmiju ili zmaja, ali asirolog Alexander Heidel upozorio je da joj se zmajevski oblik ne može sa sigurnošću pripisati. Ime joj je srodno akadskoj riječi za more.

Ep za novu godinu

Ep nije samo priča o postanku svijeta, nego i o tome kako je Marduk, bog grada Babilona, postao kralj bogova. Većina istraživača zato smatra da je nastao u doba Druge dinastije Isina, kad je kralj Nabukodonozor I., krajem 12. st. pr. Kr., vratio Mardukov kip koji su Elamci odnijeli iz Babilona. Najstariji sačuvani rukopis, iz grada Aššura, potječe iz 9. st. pr. Kr. U nekim asirskim prijepisima umjesto Marduka pobjeđuje asirski bog Aššur.

Obredni tekst iz helenističkog doba kaže da se Enuma eliš recitirao za novogodišnji blagdan akitu u Babilonu. Istraživači se ne slažu je li to bio isti ep koji poznajemo i čemu je obred služio, ali mnogi u njemu vide ponavljanje Mardukove pobjede nad kaosom na početku svake godine.

Od Ninive do Postanka

Austen Henry Layard pronašao je 1849. prve ulomke u ruševinama Asurbanipalove knjižnice u Ninivi. George Smith, koji je 1872. pročitao priču o potopu iz Epa o Gilgamešu, objavio je 1876. prvi prijevod priče o stvaranju. Leonard William King 1902. je pokazao da je ep imao sedam pločica. Njemačka iskapanja u Aššuru donijela su nove ulomke i jedan važan ispravak: ljude ne stvara Marduk od vlastite krvi, kako se isprva mislilo, nego od krvi Kingua. Veći dio pete pločice ni danas nije pronađen.

Dijelovi priče bili su poznati i prije otkrića pločica, preko Berosa, babilonskog svećenika iz 3. st. pr. Kr., koji je pisao grčki. U njegovoj priči Bel, to jest Marduk, rasijeca ženu koju zove Thalatth, imenom srodnim grčkoj riječi za more, i od nje stvara nebo i zemlju.

Sličnosti s prvim poglavljem Knjige postanka, vode prije stvaranja, odvajanje neba i zemlje, sedam pločica i sedam dana, potaknule su još u 19. stoljeću tezu da je biblijska priča preuzeta iz babilonske. Hermann Gunkel je 1895. borbu boga oluje s morskim čudovištem vidio kao mit o redu koji pobjeđuje kaos. Heidel je 1951. naglasio razlike: u Babilonu mnogo bogova i borba, u Postanku jedan Bog koji stvara riječju. Teolog Conrad Hyers smatra da Postanak namjerno odgovara takvim mitovima i odbacuje božanstvenost prirode.

Ep je poslužio i piscu Zechariji Sitchinu, koji je 1976. tvrdio da opisuje sudar planeta Nibirua i Tiamat u ranom Sunčevu sustavu. Stručnjaci za drevni Bliski istok to tumačenje odbacuju.