Ponovno otkriveni Hetiti

U Bibliji se Hetiti pojavljuju više puta, ali uvijek sporedno. Abraham od Hetita kupuje grob za Saru, a Urija Hetit služi kao zapovjednik u vojsci kralja Davida. Nitko iz tih redaka nije mogao naslutiti da je ime pripadalo jednoj od velikih sila brončanog doba. Kad je carstvo oko 1180. pr. Kr. propalo, nestalo je i pisma, i jezika, i sjećanja na njega.

Ruševine bez imena

Godine 1834. francuski putnik Charles Texier stigao je do sela Boğazköy u središnjoj Anatoliji i ondje vidio ostatke golemog grada: zidine duge kilometrima, vrata s isklesanim lavovima i sfingama, temelje hramova. Mislio je da je pronašao neki grad poznat iz grčkih izvora. Pravo ime ruševina nije znao.

Tijekom sljedećih desetljeća skupljali su se dijelovi slagalice. U Siriji, u Hami i Alepu, pronađeno je kamenje s neobičnim hijeroglifima. Egipatski tekstovi spominjali su moćno kraljevstvo Heta, s kojim je faraon Ramzes II. ratovao kod Kadeša oko 1274. pr. Kr. Asirski izvori govorili su o zemlji Hatti. U Amarni u Egiptu 1887. pronađen je arhiv pisama među kojima su bila i pisma upućena kraljevima Anatolije. Britanski jezikoslovac Archibald Sayce ubrzo je predložio da su biblijski Hetiti, egipatski Heta i asirski Hatti jedan te isti narod, i da je u Anatoliji postojalo izgubljeno carstvo.

Arhiv u Boğazköyu

Godine 1906. njemački asiriolog Hugo Winckler i Theodor Makridi iz Carskog muzeja u Carigradu počeli su iskapati Boğazköy. Na padini iznad grada pronašli su tisuće glinenih pločica ispisanih klinastim pismom. Neke su bile na akadskom, tadašnjem jeziku diplomacije, pa ih je Winckler mogao odmah pročitati. Među njima bio je primjerak mirovnog ugovora između hetitskog kralja Hattušilija III. i Ramzesa II., čija je egipatska inačica bila poznata s hramskih zidova. Bilo je jasno: ovo je Hattuša, prijestolnica Hetita.

Većina pločica, međutim, bila je napisana nepoznatim jezikom. Znakovi su se mogli izgovoriti, jer je pismo bilo babilonsko klinasto, ali riječi nisu imale smisla. Norveški asiriolog Jørgen Alexander Knudtzon već je 1902., proučavajući dva pisma iz Amarne napisana tim jezikom, predložio da je indoeuropski. Ideja je dočekana s nevjericom i Knudtzon ju je ublažio.

Kruh i voda

Bedřich Hrozný, češki orijentalist i profesor bečkog sveučilišta, počeo je proučavati pločice iz Boğazköya uoči Prvog svjetskog rata. Posao je nastavio i dok je služio u austro-ugarskoj vojsci. U jednoj rečenici prepoznao je sumerski znak NINDA, koji znači kruh. Uz njega je stajao glagol ezzatteni. Ako je riječ o kruhu, zaključio je, glagol bi mogao značiti jesti, a nalikovao je latinskom edo, njemačkom essen i engleskom eat. Druga polovica rečenice imala je riječ watar, sličnu njemačkom Wasser. Rečenica je glasila otprilike: "Sad ćete jesti kruh i piti vodu."

Hrozný je svoje otkriće predstavio u Berlinu 24. studenoga 1915., a iste godine objavio je članak "Rješenje hetitskog problema". Godine 1917. izašla je njegova knjiga Jezik Hetita, prva gramatika hetitskog. Pokazao je da hetitski pripada indoeuropskoj obitelji, zajedno s grčkim, latinskim, sanskrtom i slavenskim jezicima. Sami su Hetiti svoj jezik zvali nešili, jezikom grada Neše.

Hetitski je danas najstariji zapisani indoeuropski jezik. Njegove su pločice dale i neočekivanu potvrdu jedne starije teorije. Švicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure 1879. pretpostavio je, samo na temelju pravilnosti u drugim jezicima, da je praindoeuropski imao glasove koji nisu sačuvani ni u jednom poznatom jeziku. Poljski jezikoslovac Jerzy Kuryłowicz 1927. pokazao je da hetitski upravo na tim mjestima ima glas zapisan kao ḫ.

Pad Hattuše

Na vrhuncu, u 14. i 13. stoljeću pr. Kr., Hetitsko Carstvo protezalo se od Egejskog mora do Eufrata. Oko 1180. pr. Kr. Hattuša je spaljena i napuštena, a carstvo se raspalo. Isto razdoblje donijelo je propast mnogih gradova istočnog Sredozemlja, od Mikene do Ugarita. Hetitski tekstovi iz posljednjih desetljeća govore o nestašici žita, pobunama i ratovima na granicama. Analiza godova borovica iz središnje Anatolije, objavljena 2023., pokazala je neuobičajeno tešku sušu od oko 1198. do 1196. pr. Kr., koja je mogla biti prijelomna. Arheolozi raspravljaju i o tome je li grad napušten prije požara, a palež su možda podmetnuli kasniji došljaci.

Hattuša je 1986. upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Iskapanja se nastavljaju, a dosad je pronađeno više od 30.000 pločica i ulomaka.