Woolleyjev sloj potopa u Uru

U proljeće 1929. radnici su ispod kraljevskih grobova u Uru naišli na čistu glinu bez ijednog crijepa i rekli da su stigli do dna svega. Arheolog Leonard Woolley natjerao ih je da kopaju dalje, a ispod gline ponovno se pojavilo naselje.

Ukratko

Leonard Woolley, voditelj zajedničke ekspedicije Britanskog muzeja i muzeja Sveučilišta Pennsylvania, u proljeće 1929. pronašao je u Uru, na jugu Iraka, debeo sloj čiste gline koju je nanijela voda.
Ispod gline ležali su ostaci starijeg naselja s oslikanom keramikom, pa je Woolley zaključio da je pronašao trag potopa iz sumerske predaje i biblijske priče o Noi, iako je napisao da je bio lokalan.
Kasnija istraživanja pokazala su da su slojevi poplava u drugim mezopotamskim gradovima, poput Kiša i Šuruppaka, nastali u različito doba, a sloj u Uru stariji je od njih.
Penn Museum 2014. je u svojem spremištu ponovno pronašao kostur čovjeka iz groba ukopanog u taj sloj, star oko 6500 godina.

Ur leži na jugu Iraka, na južnoj obali Eufrata, šesnaestak kilometara jugozapadno od grada Nasirije. Danas je to humak Tell el-Muqayyar usred pustinje, a u starom vijeku bio je jedan od najvažnijih sumerskih gradova, blizu mjesta gdje se Eufrat tada ulijevao u Perzijski zaljev. Mnogi ga poistovjećuju s "Urom kaldejskim", gradom iz kojeg je, prema Knjizi postanka, potekao Abraham, iako neki stručnjaci taj grad traže drugdje.

Od 1922. ondje je kopala zajednička ekspedicija Britanskog muzeja i muzeja Sveučilišta Pennsylvania, koju je vodio engleski arheolog Leonard Woolley. Najveću slavu donijelo joj je kraljevsko groblje, s grobovima punim zlata, harfi i nakita iz sredine 3. tisućljeća pr. Kr. Upravo je potraga za dobi tog groblja odvela Woolleyja dublje nego što je namjeravao.

Čista glina ispod smeća

Kraljevsko groblje bilo je ukopano u golemi nasip smeća koje su stanovnici stoljećima bacali preko gradskih zidina. U knjizi Ur of the Chaldees, objavljenoj u prosincu 1929., Woolley piše da su u rano proljeće te godine, u nadi da će dobiti podatke o starosti, počeli kopati okna ispod najdubljih grobova. Ispod poda jednog kraljevskog groba pronašli su glinene pločice s pismom starijim od natpisa u grobovima.

Okna su išla dublje, a onda se tlo naglo promijenilo. Umjesto slojeva smeća i krhotina pojavila se, kako piše Woolley, savršeno čista glina, jednolika i takve teksture da ju je očito nanijela voda. Radnici su zaključili da su stigli do riječnog mulja od kojeg je nastala delta, do dna svega. Woolley se isprva složio, a onda shvatio da su previsoko: teško je bilo povjerovati da je otok na kojem je nastalo prvo naselje stršao toliko iznad močvare. Nakon mjerenja poslao je radnike natrag da kopaju dalje.

Glina je išla bez promjene. Jedini predmet u njoj bio je ulomak fosilizirane kosti, koju je rijeka vjerojatno donijela iz gornjeg toka. Kad je sloj dosegao debljinu od nešto više od osam stopa, oko dva i pol metra, prekinuo se jednako naglo kako je počeo, a ispod njega ponovno su bili slojevi smeća s kamenim oruđem, kremenim jezgrama i keramikom. Među krhotinama bila je i ručno rađena oslikana keramika kakva se pronalazila u obližnjem selu al-Ubaid, a pronađena je i opeka od pečene gline, drukčija od svih koje je ekspedicija dotad vidjela.

"Za njih je to bio cijeli svijet"

Woolley je zaključio da takav nasip gline može ostaviti samo poplava, i to mnogo veća od uobičajenih izlijevanja rijeka u Donjoj Mezopotamiji. Osam stopa taloga, piše, znači vrlo duboku vodu, a sloj označava i prekid u kulturi: civilizacija koja je postojala ispod njega nedostaje iznad njega. Drugo okno, iskopano tristotinjak metara sjeverozapadno, dalo je isti sloj gline s istom oslikanom keramikom ispod.

Iz toga je izveo zaključak koji je obišao svijet: to je potop iz sumerske povijesti i predaje, potop na kojem se temelji priča o Noi. U istoj knjizi oprezno dodaje da nalaz ne dokazuje nijednu pojedinost ni sumerske ni hebrejske priče. Potop nije bio sveopći, nego lokalna nesreća u donjoj dolini Tigrisa i Eufrata, na području dugom možda 400 i širokom 100 milja, ali za stanovnike doline, piše Woolley, to je bio cijeli svijet.

Velika jama

U sljedećoj sezoni, 1929.–1930., Woolley je dao iskopati veliku jamu, pravokutnik od 25 puta 16 metara, duboku do 19,30 metara. Prema njegovu izvješću u časopisu Museum Journal iz lipnja 1930., u njoj se pojavio sloj čistog pijeska koji je nanijela voda, debeo više od tri metra, bez ikakvih unutarnjih slojeva. Uzorak je pregledao geolog H. H. Thomas iz Britanskog geološkog zavoda i opisao ga kao sitni, slojeviti mulj nataložen u vodi.

Woolley je u istom izvješću priznao i ono što se kasnije često zaboravljalo: okna iskopana do zdravice na nekim dijelovima otoka nisu pokazala nikakav sloj poplave. Objasnio je to time da je Ur bio otok koji je zadržavao mulj, pa je talog ondje dublji nego na otvorenoj ravnici, i upozorio da dubina u Uru nije pouzdano mjerilo poplave u cijelom kraju.

Poplave u Kišu i Šuruppaku

U isto doba i arheolozi koji su kopali u Kišu, oko 250 kilometara sjeverozapadno, izvijestili su o sloju poplave. Woolley je tvrdio da je kiški sloj drugi i mlađi potop te da njegovo otkriće bolje odgovara sumerskoj predaji. Kasnija istraživanja otišla su u drugom smjeru. Max Mallowan, nekadašnji Woolleyjev pomoćnik u Uru i kasnije suprug Agathe Christie, 1964. ponovno je razmotrio dokaze u članku Noah's Flood Reconsidered. Prema prikazu Davida MacDonalda iz 1988., slojevi poplava u Kišu potječu iz oko 2900. i oko 2600. pr. Kr., a sloj u Šuruppaku, gradu Ziusudre, sumerskog junaka potopa, iz oko 2950. do 2850. pr. Kr. Sloj u Uru stariji je od njih i potječe iz doba ubaidske kulture, a u obližnjem Eriduu sličan sloj nije pronađen.

Jedan je zaboravljeni svjedok izronio 2014. Penn Museum je pri digitalizaciji Woolleyjeve dokumentacije otkrio da mu je nakon sezone 1929.–1930. pripao kostur koji se od 1990. vodio kao izgubljen. Antropologinja Janet Monge pronašla ga je u kutiji bez oznake u spremištu. Prema priopćenju muzeja, grob je bio ukopan u duboki mulj sloja poplave, pa je čovjek živio nakon nje, prije oko 6500 godina. Od 48 grobova iz tog doba koje je Woolley iskopao, samo je taj kostur bio dovoljno očuvan da se izvadi. U muzeju su mu dali nadimak "Noa".

Kronologija

Oko 5500.–3700. pr. Kr.: Ubaidsko razdoblje na jugu Mezopotamije, iz kojeg potječu slojevi ispod i neposredno iznad Woolleyjeve gline.
1922.: Leonard Woolley počinje voditi zajedničku ekspediciju Britanskog muzeja i muzeja Sveučilišta Pennsylvania u Uru.
Rano proljeće 1929.: Okna ispod kraljevskog groblja nailaze na sloj čiste gline debeo nešto više od osam stopa.
Prosinac 1929.: Woolley u knjizi Ur of the Chaldees glinu proglašava tragom potopa iz sumerske predaje i priče o Noi.
1929.–1930.: U velikoj jami dubokoj 19,30 metara pojavljuje se sloj vodom nanesenog pijeska debeo više od tri metra.
Lipanj 1930.: Woolley objavljuje izvješće o sezoni u časopisu Museum Journal i raspravlja o sloju poplave u Kišu.
1964.: Max Mallowan objavljuje članak Noah's Flood Reconsidered u časopisu Iraq.
1990.: Kostur iz sezone 1929.–1930. vodi se u Penn Museumu kao izgubljen.
Ljeto 2014.: Kostur je ponovno pronađen u spremištu muzeja.

Ključne osobe

Leonard Woolley: Engleski arheolog koji je od 1922. vodio iskapanja u Uru i 1929. sloj gline povezao s potopom.
Max Mallowan: Britanski arheolog, Woolleyjev pomoćnik u Uru, koji je 1964. ponovno razmotrio arheološke dokaze o potopu.
Janet Monge: Antropologinja Penn Museuma koja je 2014. u spremištu pronašla kostur iz Woolleyjeva sloja poplave.

Što se zna

Woolley je u proljeće 1929. ispod kraljevskog groblja u Uru pronašao sloj čiste, vodom nanesene gline debeo nešto više od osam stopa, a ispod njega ostatke naselja s ubaidskom oslikanom keramikom.
U knjizi Ur of the Chaldees (1929.) taj je sloj povezao s potopom iz sumerske predaje i priče o Noi, ali je napisao da je potop bio lokalan.
U sezoni 1929.–1930. jama duboka 19,30 metara pokazala je sloj vodom nanesenog pijeska debeo više od tri metra, a neka okna na otoku nisu pokazala nikakav sloj poplave.
Slojevi poplava u Kišu i Šuruppaku mlađi su od sloja u Uru i potječu iz razdoblja oko 2900. pr. Kr. ili kasnije.
Penn Museum je 2014. ponovno pronašao kostur iz groba ukopanog u sloj poplave, star oko 6500 godina.

Otvorena pitanja

Je li sloj u Uru ostavila jedna iznimno velika poplava ili samo lokalno izlijevanje rijeke uz otok na kojem je stajalo naselje?
Je li ijedna od poplava pronađenih u mezopotamskim gradovima ostala u sjećanju kao potop iz Ziusudrine, Utnapištimove i Noine priče?
Zašto je ubaidska keramika, koje ima ispod gline, iznad nje ubrzo nestala?

Teorije

U Uru je ostao trag velike lokalne poplave koja se pamtila i postala potop iz sumerske i biblijske predaje
Predaja o potopu sjećanje je na mlađe poplave oko 2900. pr. Kr., kakve su pronađene u Kišu i Šuruppaku
Česte poplave Tigrisa i Eufrata stopile su se u jednu priču, pa se ne može izdvojiti nijedan sloj
Sloj u Uru običan je talog rijeke uz rub otoka i nema veze s pričom o potopu