Potop

Priča o vodi koja prekrije cijeli svijet jedna je od najraširenijih priča koje poznajemo. Najstariji sačuvani zapisi potječu s glinenih pločica iz Mezopotamije, gotovo četiri tisuće godina stare. Slične priče čuvaju sveti tekstovi Indije i drevne knjige Kine, a putnici, misionari i istraživači zapisivali su ih i među narodima Sjeverne i Južne Amerike, Tihog oceana i Indijskog oceana. Folklorist Stith Thompson u svom kazalu motiva bilježi potop pod oznakom A1010 i uz nju navodi dugi popis naroda kod kojih se javlja.

Ovdje su inačice poredane po starini najstarijeg zapisa, a ne po važnosti. Nijedna nije prikazana kao izvorna, a ostale kao njezine kopije: neke su doista povezane, za druge se to ne zna. Za Židove, kršćane i muslimane priča o Noi, odnosno Nuhu, dio je svetog teksta, za hinduiste priča o Manuu i ribi dio je svete predaje, pa su te inačice ispričane onako kako ih pripovijedaju njihovi tekstovi.

Sumer i Babilonija: Ziusudra i Atrahasis

Mezopotamija (današnji Irak) · 17. st. pr. Kr. (prijepis pisara Ipiq-Aye)

Babilonski Ep o Atrahasisu sačuvao se u prijepisu pisara Ipiq-Aye iz 17. stoljeća pr. Kr. Počinje prije ljudi: niži bogovi umorni su od kopanja kanala i pobune se, pa bogovi od gline pomiješane s krvlju jednog boga stvore ljude da rade umjesto njih. Ljudi se namnože, a njihova buka ne da spavati bogu Enlilu. On šalje kugu, sušu i glad, a svaki put mudri bog Enki pomogne ljudima. Na kraju bogovi odluče poslati potop.

Enki se zakleo da neće otkriti odluku ljudima, pa govori zidu od trske iza kojeg stoji pobožni Atrahasis. Atrahasis gradi lađu, ukrcava životinje i obitelj, a potop traje sedam dana i sedam noći. Bogovi bez ljudskih žrtava gladuju i žale za uništenim, a nakon potopa okupljaju se oko Atrahasisove žrtve. Zatim uvode nove mjere da se ljudi više ne namnože previše: neplodnost, smrt novorođenčadi i zavjete svećenica koje nemaju djece.

Sumerska pločica iz Nippura, otprilike iz istog doba, govori gotovo istu priču o kralju Ziusudri. Bog mu kroz zid otkriva odluku skupštine bogova, oluje i val ljuljaju golemu lađu sedam dana i sedam noći, a kad sunčani bog Utu obasja svijet, Ziusudra prinosi žrtvu. Bogovi An i Enlil daruju mu život nalik životu bogova i nastanjuju ga u dalekoj zemlji Dilmun, "gdje izlazi sunce".

Mezopotamija: Utnapištim u Epu o Gilgamešu

Asirija i Babilonija (današnji Irak) · oko 1200. pr. Kr. (pločice iz Ninive, 7. st. pr. Kr.)

U jedanaestoj pločici Epa o Gilgamešu junak traži besmrtnost i dolazi do Utnapištima, jedinog čovjeka kojem su bogovi dali vječni život. Utnapištim mu priča kako je to postigao. Živio je u gradu Šuruppaku kad su bogovi odlučili poslati potop. Bog Ea nije smio izravno odati tajnu, pa se obratio kolibi od trske i zidu, a Utnapištim je čuo: sruši kuću, sagradi lađu, ostavi bogatstvo i spasi život.

Lađa je bila golema i kockasta, podijeljena na sedam razina. Utnapištim je u nju ukrcao obitelj, majstore i životinje. Oluja je bjesnjela šest dana i sedam noći, toliko strašna da su se i bogovi uplašili i šćućurili kao psi, a božica majka plakala je nad svojim ljudima. Lađa se nasukala na goru Nimuš. Sedmog dana Utnapištim pušta golubicu, pa lastavicu, koje se vraćaju, a zatim gavrana, koji se ne vraća jer je našao kopno.

Kad Utnapištim prinese žrtvu, bogovi se skupe oko mirisa "kao muhe". Ea prekori Enlila što je kaznio sve, a ne samo krivce, i kaže da su lav, vuk, glad ili bolest mogli smanjiti broj ljudi bez uništenja svijeta. Enlil tada Utnapištima i njegovu ženu učini nalik bogovima. Ep je poznat ponajviše s pločica iz knjižnice asirskog kralja Asurbanipala u Ninivi, a George Smith je 1872. otkrio da govore o potopu.

Pročitaj priču

Kina: Gun i Yu krote vode

dolina Žute rijeke (Kina) · 9. st. pr. Kr. (natpis na brončanoj posudi), opširnije u 1. tisućljeću pr. Kr.

Kineska priča o potopu bitno je drugačija. U Knjizi dokumenata poplave "dosežu do neba" i prekrivaju brda, a vladar Yao traži nekoga tko će ih ukrotiti. Prvi pokušava Gun i devet godina ne uspijeva. U Knjizi planina i mora Gun krade od Nebeskog vladara "zemlju koja sama raste" da njome zagradi vodu, a Nebeski ga vladar zbog toga dade pogubiti. Iz Gunova tijela rađa se njegov sin Yu.

Yu uspijeva drugačijim načinom: ne gradi brane, nego prokopava korita i vodi rijeke prema moru. Prema Menciju, osam je godina radio izvan kuće i triput prošao pokraj svojih vrata, a da nije ušao. Kad su vode otekle, zemlja se mogla obrađivati, a Yu ju je podijelio na devet pokrajina. Predaja ga smatra osnivačem dinastije Xia.

U kineskoj priči nema lađe ni nekolicine izabranih koji preživljavaju dok svi ostali stradaju. Potop nije Božja kazna nego divlje prvobitno stanje svijeta, a junak je onaj tko ga strpljivim radom uredi da ljudi mogu živjeti. Najstariji poznati spomen Yua koji "širi zemlju" i prokopava rijeke po nalogu Neba nalazi se na brončanoj posudi Bin Gong xu iz 9. stoljeća pr. Kr.

Pročitaj priču

Indija: Manu i riba

dolina Gangesa (sjeverna Indija) · 1. tisućljeće pr. Kr. (Šatapatha brahmana)

Šatapatha brahmana, vedski tekst o obredima, priča kako je Manu, praotac ljudi, jednog jutra prao ruke i u dlanove mu je uskočila sitna riba. "Čuvaj me i ja ću tebe spasiti", rekla je. Od čega? "Potop će odnijeti sva ova stvorenja." Manu je ribu držao u vrču, zatim u jami, a kad je narasla, odnio ju je u more. Riba mu je unaprijed rekla godinu potopa i savjetovala mu da sagradi lađu.

Kad je voda narasla, Manu je ušao u lađu, a riba je doplivala. Uže lađe vezao je za njezin rog i tako stigao do sjeverne planine. Riba mu je rekla da lađu priveže za stablo i silazi polako kako se voda povlači. Potop je odnio sva stvorenja i Manu je ostao sam. Želeći potomstvo, prinio je žrtvu u vodu, maslo, kiselo mlijeko i sirutku, a iz nje je nakon godinu dana izašla žena, Ida. S njom je Manu stvorio ljudski rod.

U kasnijim tekstovima, Mahabharati i puranama, riba je bog koji je uzeo taj oblik, najčešće Višnu u svom prvom utjelovljenju, Matsyi, a Manu u lađu ukrcava i sedam mudraca i sjeme svih bića. U toj inačici potop nije kazna za grijeh: uz ribu Manu se spašava zato što je njoj pomogao kad je bila malena i bespomoćna.

Izraelci: Noa

Izrael i Judeja · 1. tisućljeće pr. Kr. (Knjiga postanka; predaja je pripisuje Mojsiju)

U Knjizi postanka, prvoj knjizi Tore i Biblije, Bog vidi da je zemlja puna nasilja i odluči je uništiti potopom. Noa je "pravedan i neporočan" i "hodi s Bogom", pa mu Bog zapovijedi da sagradi korablju od smolastog drva, točno zadanih mjera, i u nju uvede obitelj i životinje u parovima. Kiša pada četrdeset dana i četrdeset noći, a voda prekriva i najviše planine.

Kad voda počne opadati, korablja se zaustavi na Araratskom gorju. Noa pušta gavrana, a zatim golubicu, koja se drugi put vraća s maslinovom grančicom u kljunu, a treći put se više ne vraća. Noa izlazi, gradi žrtvenik i prinosi žrtvu. Bog sklapa savez s njim, njegovim potomcima i svim živim bićima: vode više nikad neće uništiti sav život na zemlji, a znak tog saveza je duga na oblacima.

Za Židove i kršćane ovo je dio Svetog pisma, priča o Božjoj pravednosti i milosrđu i o savezu koji vrijedi za cijelo čovječanstvo. Židovska i kršćanska predaja Knjigu postanka pripisuje Mojsiju, a većina današnjih bibličara smatra da je konačni oblik dobila u 1. tisućljeću pr. Kr. Sličnosti s mezopotamskim pričama (lađa, ptice, žrtva nakon potopa) poznate su od otkrića Pločice o potopu 1872. i o njima se otada mnogo piše.

Pročitaj priču

Grčka: Deukalion i Pira

Grčka · 466. pr. Kr. (Pindarova oda), opširnije u 1.–2. st.

Pjesnik Pindar 466. pr. Kr. spominje kako je snaga voda prekrila crnu zemlju dok je Zeusovom voljom potop naglo nije otekao, te kako su Pira i Deukalion sišli s Parnasa i od kamenja stvorili novi narod. Opširnije priču donosi Apolodorova Knjižnica. Zeus je odlučio uništiti ljude brončanog doba. Prometej je savjetovao svog sina Deukaliona da sagradi kovčeg i opskrbi ga hranom, pa se on u njega ukrcao sa ženom Pirom.

Zeus je izlio jaku kišu i preplavio većinu Grčke. Preživjelo je samo nekoliko ljudi koji su pobjegli u visoke planine. Deukalion je u kovčegu plovio devet dana i devet noći, dok se nije zaustavio na Parnasu. Ondje je prinio žrtvu Zeusu, a Zeus mu je poslao Hermesa i dopustio mu da izabere što želi. Deukalion je izabrao ljude. Po Zeusovu nalogu on i Pira bacali su kamenje preko glave: iz Deukalionova kamenja nastajali su muškarci, a iz Pirina žene.

U Platonovu Timeju, istom dijalogu u kojem se prvi put spominje Atlantida, egipatski svećenik govori Solonu da Grci pamte samo jedan potop, onaj Deukalionov, a da je u prošlosti bilo mnogo uništenja vodom i vatrom. Za razliku od mezopotamske priče, u grčkoj ne preživljava samo jedna obitelj, a novi ljudi ne nastaju rođenjem nego od kamena.

Pročitaj priču

Arabija: Nuh u Kur'anu

Hidžaz (Arabija) · 7. st. (objava u Meki)

U Kur'anu je Nuh jedan od Božjih poslanika. Bog ga šalje njegovu narodu da ga upozori i pozove da štuje samo Boga. Prema suri al-Ankebut, Nuh je među svojim narodom proveo tisuću godina bez pedeset, a većina ga nije poslušala: ugledni ljudi rugali su mu se, govoreći da je čovjek kao i oni i da ga slijede samo najniži.

Bog zapovijeda Nuhu da gradi lađu "pred Našim očima", a dok je gradi, njegovi mu se sunarodnjaci podsmjehuju. Kad dođe Božja zapovijed i provre voda (doslovno: proključa peć), Nuh u lađu ukrcava po par od svake vrste, svoju obitelj i one koji su povjerovali, a njih je bilo malo. Lađa plovi među valovima "poput planina". Nuh zove sina koji je ostao po strani da se ukrca, a sin odgovara da će se skloniti na planinu koja će ga zaštititi od vode. Val ih rastavi i sin se utopi.

Zatim zemlja proguta vodu, nebo prestane slati kišu, a lađa se zaustavi na gori al-Džudi. Nuh moli Boga za sina, a Bog mu odgovara da sin nije od njegove obitelji jer su mu djela bila loša. U kur'anskoj priči naglasak je na poslaniku koji strpljivo upozorava, na izboru svakog čovjeka i na tome da ni rodbinska veza ne spašava onoga tko odbije poziv.

Maje (K'iche'): Popol Vuh

gorje Gvatemale · zapisano 1554.–1558. (prijepis Francisca Ximéneza oko 1701.)

Popol Vuh, knjigu naroda K'iche', zapisali su k'iche'ski plemići latiničnim slovima nekoliko desetljeća nakon španjolskog osvajanja, između 1554. i 1558., u gradu Santa Cruz del Quiché. U njoj bogovi stvoritelji nekoliko puta pokušavaju stvoriti bića koja će ih znati štovati. Jedan od pokušaja su ljudi izrezbareni od drveta: mogli su govoriti i množiti se, ali nisu imali ni duše ni razuma i nisu se sjećali svojih stvoritelja.

Srce Neba zato je na njih poslalo potop. Iz neba je padala smola, pa crna kiša danju i noću. Životinje su provalile u njihove kuće, a protiv njih su se okrenuli i njihovi vlastiti predmeti: žrvnjevi su rekli da će ih samljeti kao što su oni svaki dan mljeli kukuruz, lonci i tave da će ih peći kao što su oni njih stavljali na vatru, a psi da će ih pojesti jer ih nikad nisu hranili. Drveni ljudi bježali su na krovove, stabla i u špilje, ali ih ništa nije primilo. Preživjeli potomci, kaže knjiga, majmuni su koji danas žive u šumi.

U Popol Vuhu potop ne briše sve ljude da bi se spasila jedna obitelj. On zatvara jedno neuspjelo razdoblje stvaranja, nakon kojeg bogovi napokon oblikuju prave ljude od kukuruza.

Pročitaj priču

Inke: potop i Tiahuanaco

Ande (Peru i Bolivija) · oko 1575. (zapisao Cristóbal de Molina u Cuzcu)

Svećenik Cristóbal de Molina, koji je u Cuzcu znao kečuanski i razgovarao sa starim Inkama, oko 1575. zapisao je njihovu predaju o potopu. Voda se, prema njoj, podigla iznad najviših planina na svijetu, pa su stradali svi ljudi i sva stvorena bića. Preživjeli su samo muškarac i žena, koji su plutali u sanduku. Kad je voda opala, vjetar je sanduk otpuhao do Tiahuanaca, mjesta nedaleko od jezera Titicaca.

Ondje im je Stvoritelj zapovjedio da ostanu i ondje je počeo iznova stvarati narode. Svaki je narod oblikovao od gline i na njemu naslikao odjeću koju će nositi. Zatim je likovima dao život i dušu i poslao ih pod zemlju, pa su izašli na mjestima na kojima je trebao živjeti svaki od njih: jedni iz špilja, drugi iz brda, izvora ili debala. Zato su, prema predaji, Indijanci poslije štovali ta mjesta kao svetišta svog postanka.

Andske priče o potopu tako vode do priče o podrijetlu naroda i njihovih svetih mjesta. Španjolski kroničari zapisali su i druge inačice, na primjer o pastiru koji je sa šestero djece preživio na planini koja se dizala zajedno s vodom.

Pročitaj priču

Innu (Montagnais): Messou i bizamski štakor

obale rijeke Svetog Lovre (Kanada) · 1633.–1634. (izvješća isusovca Paula Le Jeunea)

Francuski isusovac Paul Le Jeune proveo je zimu 1633./1634. s lovcima naroda koji su Francuzi zvali Montagnais, a danas se zovu Innu. U izvješćima za 1633. i 1634. zapisao je što su mu pričali o Messouu, biću koje je obnovilo svijet nakon potopa. Messou je otišao u lov, a risovi kojima se služio umjesto pasa ušli su u veliko jezero i ondje ih je netko zadržao. Kad je ušao u vodu da ih izvuče, jezero se izlilo, prekrilo zemlju i progutalo svijet.

Messou je poslao gavrana da mu nađe komadić zemlje, ali gavran ga nije našao. Vidra je zaronila u dubinu i vratila se bez ičega. Na kraju je zaronio bizamski štakor i donio malo zemlje, a od nje je Messou iznova napravio ovu zemlju na kojoj živimo. Strijele koje je ispalio u debla pretvorile su se u grane, osvetio se onima koji su mu zadržali risove i oženio se ženkom bizamskog štakora, a njihova su djeca ponovno napučila svijet.

Le Jeune je u priči vidio uspomenu na Noin potop, ali sama priča pripada drukčijoj, vrlo raširenoj skupini: životinje redom rone na dno prvobitnog mora i jedna, često bizamski štakor, donese zemlju od koje nastaje svijet. Thompson taj motiv bilježi zasebno, kao "ronitelja po zemlju".

Fidži: Ndengei i velika voda

otočje Fidži (Tihi ocean) · zapisano sredinom 19. st. (Horatio Hale 1846., Thomas Williams, Berthold Seemann 1862.)

Sredinom 19. stoljeća putnici i misionari, među njima metodist Thomas Williams, zapisali su što Fidžijci pričaju o velikoj vodi koju zovu Walavu-levu; najopširniji zapis ostavio je botaničar Berthold Seemann 1862. Neki su govorili da je potop bio djelomičan, drugi da je prekrio cijeli svijet. Veliki bog Ndengei imao je pticu Turukawu koja ga je svakog jutra budila gugutanjem. Dva njegova unuka ubila su je strijelama i zakopala da sakriju što su učinili. Bog se uspavao, a kad je njegov glasnik otkrio krivce, mladići su pobjegli u planine k plemenu tesara i oni su im sagradili utvrdu.

Tri mjeseca Ndengei je uzalud opsjedao utvrdu, a onda je spustio oblake i kišu. Voda je prekrila gradove, brda i planine, dok nije zapljusnula i zidove utvrde. Prema jednoj inačici, bog tesara Rokoro i njegov predradnik Rokola plovili su u dvama velikim dvostrukim kanuima i skupljali ljude koji su se utapali; prema drugoj, preživjeli su plutali u velikim zdjelama. Kad se voda povukla, ostalo ih je osmero, na otoku Mbengga, danas Beqa.

Zato su se poglavice s Mbengge smatrali najuglednijima među Fidžijcima. Prema istim zapisima, Fidžijci su nekoć uvijek držali spremne velike kanue za slučaj novog potopa.

Andamani: Puluga i vatra

Andamanski otoci (Bengalski zaljev) · zapisano krajem 19. st. (Edward Horace Man, 1883.)

Starosjedioci Andamanskih otoka, prema zapisu britanskog službenika Edwarda Horacea Mana, pričali su da su ljudi nakon stvaranja postali neposlušni i zanemarili zapovijedi koje im je Stvoritelj, Puluga, dao. Puluga je zato poslao veliku vodu koja je prekrila sav kraj, osim možda vrha Saddle Peak, gdje je on sam živio. Utopila su se sva bića osim dvojice muškaraca i dviju žena koji su se u tom trenutku zatekli u kanuu.

Kad se voda povukla, Puluga je za njih iznova stvorio životinje i ptice, ali potop je ugasio svu vatru. Duh jednog utopljenog prijatelja tada je u obliku vodomara odletio na nebo, gdje je Stvoritelj sjedio uz svoju vatru, i zgrabio goruću glavnju. Ispustio ju je na samog Stvoritelja, a ovaj ju je ljutito bacio za pticom. Glavnja je promašila i pala ravno kraj četvero preživjelih, i tako su ljudi ponovno dobili vatru.

Preživjeli su zatim prigovarali Stvoritelju što je uništio sve ostale, a Puluga im je objasnio da su potop sami prouzročili neposluhom. Prema toj predaji, to je bio posljednji put da su ga ljudi vidjeli i razgovarali s njim licem u lice.

Što je zajedničko

  • Voda prekriva cijeli svijet ili cijeli poznati kraj, pa i planine, a svijet nakon nje počinje iznova.
  • Preživljava malo ljudi, često samo jedan par ili jedna obitelj, najčešće u plovilu: lađi, kovčegu, sanduku, kanuu ili zdjeli.
  • Potop šalje ili dopušta božanstvo, a preživjeli su upozoreni unaprijed ili ih spašava neko drugo biće (bog, riba, bog tesara).
  • Plovilo se zaustavlja na planini ili na točno imenovanom mjestu (Nimuš, Ararat, al-Džudi, Parnas, Tiahuanaco, Mbengga), koje tako postaje dio zemljopisa priče.
  • Nakon potopa slijedi novi početak: žrtva, savez, novi ljudi od kamena, gline ili žrtve, ili obnova zemlje i vatre.

Što se razlikuje

  • Razlog: buka ljudi (Atrahasis), nasilje i pokvarenost (Noa), odbijanje poslanika (Nuh), neposluh (Andamani), ubijena ptica (Fidži), ljudi bez razuma (Popol Vuh), a kod Manua i u Kini nema kazne.
  • U Kini potop nije kazna nego prvobitno divlje stanje svijeta, a junak ne bježi pred vodom nego je godinama kroti prokopavanjem korita.
  • Novi ljudi nastaju rođenjem, od kamena (Grčka), od žrtve prinesene u vodu (Indija), od gline (Inke) ili od drugog materijala nakon neuspjelog pokušaja (Popol Vuh).
  • U nekim pričama potop je dio stvaranja svijeta (Innu, Popol Vuh), a u drugima dio povijesti ljudi i njihovih kraljeva (Mezopotamija, Kina).
  • U Africi su priče o potopu rijetke: Frazer je 1918. sumnjao da je ondje uopće zapisana ijedna nedvojbeno domaća predaja o velikom potopu.

Kako to objašnjavaju istraživači

  • Širenje priča: Mezopotamske, biblijske i grčke inačice dijele pojedinosti (lađu, ptice, žrtvu nakon potopa) koje je teško objasniti slučajnošću, pa većina stručnjaka smatra da su povezane na Bliskom istoku i oko Sredozemlja. Misionari su priču prenosili i kasnije, pa Frazer upozorava da neke zapisane inačice nose kršćanske tragove. Prigovor je da širenje ne objašnjava inačice koje se po svemu razlikuju, kao što su kineska, andske ili priča o ronitelju po zemlju.
  • Zajedničko vrlo staro podrijetlo: Michael Witzel smatra da su priče o potopu dio vrlo starog zajedničkog niza mitova o postanku svijeta, koji su ljudi ponijeli sa sobom pri naseljavanju Zemlje prije desetaka tisuća godina. Ta hipoteza objašnjava raširenost motiva, ali kritičari prigovaraju da ju je teško provjeriti jer stoji na usporedbi tekstova zapisanih tisućama godina nakon tog doba.
  • Sjećanje na stvarne poplave: Ljudi su od davnina živjeli uz rijeke i obale, a velike poplave dobro su potvrđene. Wu Qinglong i suradnici 2016. su naveli tragove golemog izljeva Žute rijeke oko 1920. pr. Kr. i povezali ga s Yuovim potopom. Drugi stručnjaci osporili su datiranje i razmjere tog izljeva, a Sarah Allan upozorava da najstariji tekstovi o Yuu ne opisuju jednu poplavu, nego uređenje cijelog svijeta.
  • Hipoteza o Crnom moru: William Ryan i Walter Pitman su 1997. iznijeli hipotezu da je prije oko 7150 godina Sredozemno more provalilo kroz Bospor u slatkovodno jezero mnogo niže razine i naglo preplavilo više od 100.000 četvornih kilometara kopna, što bi moglo biti sjećanje iza priča o potopu. Dio geologa smatra da je porast bio postupniji, a pregled Yanko-Hombach i suradnika (2011.) ne nalazi podvodne arheološke dokaze o naglom potapanju naselja. Uz to, priče su zapisane tisućama godina poslije.
  • Iste ljudske brige: Neki istraživači ističu da priča o potopu odgovara na pitanja koja postavljaju svi ljudi: zašto postoji zlo i kazna, kako je nastao današnji red svijeta, tko su praoci. Alan Dundes je skupio tumačenja iz mnogih struka i sam je potop tumačio psihoanalitički, kao sliku rađanja iz vode. Prigovor takvim tumačenjima je da se teško mogu provjeriti i da ne objašnjavaju zašto su pojedinosti priča često tako slične.

Izvori