Povratnici i krvopije

U gotovo svakom kraju svijeta postoji priča o nekome tko noću dolazi po snagu živih. Negdje je to mrtvac koji ne miruje u grobu, pa se vraća svojoj obitelji i susjedima. Negdje je to živa osoba, najčešće žena, koja se noću odvaja od svog tijela ili mijenja oblik i siše krv usnulima. U Thompsonovu indeksu motiva narodne književnosti taj lik nosi oznaku E251, "vampir: mrtvac koji noću izlazi iz groba i siše krv", u skupini krvoločnih povratnika.

Riječ vampir proširila se Europom tek u 18. stoljeću, iz izvješća o srpskim selima. Strah koji ona imenuje mnogo je stariji i nije samo europski. Ovdje su inačice iz dvanaest kultura, poredane po najstarijem zapisu. Nijedna nije "prava", a ostale njezine kopije: svaka je odgovor jedne zajednice na bolest, smrt i tugu, ispričan njezinim riječima.

Engleska: mrtvi koji lutaju

Engleska (samostan Newburgh, Sjeverni Yorkshire) · oko 1198.

Augustinski kanonik William iz samostana Newburgh završio je oko 1198. latinsku povijest Engleske. U petu knjigu unio je nekoliko priča o mrtvima koji izlaze iz groba, koje je, kako piše, čuo od pouzdanih ljudi. U grofoviji Buckingham pokojnik je već prve noći nakon pokopa došao u postelju svoje žene i pritiskao je svojom težinom, a zatim je plašio braću i stoku. Neki su predlagali da se tijelo iskopa i spali. Biskup iz Lincolna to je smatrao nedoličnim i umjesto toga poslao pisano odrješenje. Grob je otvoren, pismo položeno mrtvacu na prsa, i lutanje je prestalo.

Druga priča bila je teža. U dvorcu koji William zove Anantis umro je čovjek bez ispovijedi, a zatim, prema predaji, noću lutao dvorištima, praćen psima. Ljudi su zaključavali vrata, a zrak je, kako su vjerovali, njegov dah zatrovao bolešću. Mnogi su umrli, drugi su se iselili. Dva brata koja su izgubila oca iskopali su tijelo, zapisali su da je bilo naduto i puno krvi, izvadili srce i tijelo spalili. Nakon toga, piše William, pošast je prestala.

William nije koristio riječ vampir, koja tada u Engleskoj nije postojala. No veza mrtvaca i zaraze, nadutog tijela i spaljenog srca vratit će se u ovoj priči još mnogo puta.

Pročitaj priču

Island: Þórólfr bægifótr iz Sage o ljudima s Eyrija

Island (poluotok Snæfellsnes) · 13. stoljeće (zapis saga), događaji iz 10. stoljeća

U islandskim sagama mrtvac koji ne miruje nije duh, nego tijelo. Kasniji istraživači takva bića zovu draugr, a same sage češće govore o povratnicima i ukletim grobovima. Saga o ljudima s Eyrija, zapisana u 13. stoljeću, pripovijeda o Þórólfru zvanom bægifótr (Hromonogi), svadljivu starcu s poluotoka Snæfellsnes. Nakon svađe sa sinom vratio se kući, sjeo na svoje počasno sjedalo, nije htio jesti i ujutro je ondje nađen mrtav.

Sin Arnkell prišao mu je s leđa, da ga nitko ne pogleda u lice, i dao probiti zid iza sjedala kako tijelo ne bi izašlo kroz vrata. Ipak, prema sagi, Þórólfr nije mirovao. Volovi koji su vukli tijelo podivljali su, stoka oko groba ugibala je, a pastir je nađen mrtav, sav modar i slomljenih kostiju. Umrla je i domaćica, a oni koji su umirali poslije viđeni su u Þórólfrovoj pratnji. Arnkell je tijelo prenio na rt i zazidao, ali kad je i on umro, ukazanja su se nastavila. Kad su grob ponovo otvorili, zatekli su tijelo neraspadnuto, "modro kao Hel i veliko kao vol", i spalili ga uz more.

Islandski povratnik ne siše krv. Ono što ga povezuje s drugima jest zaraznost: tko od njega strada, i sam postaje povratnik. U istoj sagi mrtvi se, na savjet poglavice Snorrija godija, iz jedne kuće tjeraju i sudskim postupkom na vratima, kao da su još članovi zajednice.

Pročitaj priču

Filipini: aswang

Filipini (otočje Visayas) · 1589. (zapis španjolskog misionara)

Franjevac Juan de Plasencia 1589. opisao je vjerovanja na Luzonu i u njih unio popis bića kojih su se ljudi bojali. Osmo se zvalo osuang, što je, piše, isto što i čarobnjak: ljudi su ga vidjeli kako leti, a ubijao je ljude i jeo njihovo meso. To se, prema njemu, vjerovalo na otocima Visayas, a ne kod Tagala. Na istom popisu je i magtatangal, koji se noću pokazuje bez glave ili utrobe, a ujutro se vraća u svoje tijelo, živ kao i prije.

Aswang je danas zajedničko ime za cijelu skupinu bića. Filipinski folklorist Maximo Ramos razvrstao ih je u pet vrsta: krvopiju, biće koje odvaja gornji dio tijela i siše utrobu, pretvarače u psa, vješticu i onoga tko jede mrtve. Najčešće je to žena koja danju živi među ljudima, često udana u selu, a noću lovi. Osobito su ugrožene trudnice i nerođena djeca, pa se uz porod koriste sol, ocat i začini, a između bambusovih letvica poda zabijaju se oštri kolci.

Aswang se ne vraća iz groba. On je susjed, a strah od njega strah je od nekoga tko izgleda kao svi drugi. Istraživači povezuju neka mjesna vjerovanja i s bolestima koje mijenjaju izgled i pokrete tijela, zbog čega su oboljeli i njihove obitelji bili žigosani.

Pročitaj priču

Grčka: vrykolakas na Mikonosu

Grčka (Kikladi, otok Mikonos) · 17. stoljeće (Leo Allatius, 1645.); slučaj na Mikonosu 1701.

Grčka riječ vrykolakas potječe od slavenske riječi za vukodlaka, ali u grčkoj predaji znači mrtvaca koji se vraća. Prvi opisi na zapadu potječu iz sredine 17. stoljeća, od vatikanskog knjižničara grčkog podrijetla Lea Allatiusa (1645.). Vjerovalo se da povratnik može postati onaj tko je izopćen iz Crkve, pokopan izvan posvećene zemlje ili je umro pod kletvom. Noću kuca na vrata i zove ukućane po imenu, pa se u nekim selima vjerovalo da ne treba otvoriti na prvi poziv.

Francuski botaničar Joseph Pitton de Tournefort bio je na Mikonosu kad je na prijelazu iz 1700. u 1701. otok zahvatio takav strah. Seljak, za života svadljiv, ubijen je u polju, a dva dana poslije pokopa ljudi su govorili da ga vide kako noću hoda, prevrće stvari i gasi svjetiljke. Nakon misa i sastanaka uglednika tijelo je deseti dan iskopano i srce spaljeno, ali strah nije prestao. Obitelji su spavale na trgu, a neki su se spremali na susjedne otoke. Na kraju je tijelo spaljeno na rtu sv. Jurja, 1. siječnja 1701.

Tournefort je mještanima rekao da je tijelo posve mrtvo, a da toplina i crvenilo dolaze od raspadanja. Svoj je opis objavio 1717. Iako ga je pisao sa strane, kao stranac, njegovo svjedočanstvo pokazuje koliko je strah bio stvaran za ljude koji su ga proživljavali.

Pročitaj priču

Istra: štrigon Jure Grando

Istra (Kringa, Hrvatska) · 1689. (Valvasorov zapis o događaju iz 1672.)

Kranjski plemić i polihistor Johann Weikhard Valvasor objavio je 1689. u djelu Slava vojvodine Kranjske priču iz istarskog sela Kringe. Seljak Jure Grando umro je 1656., a zatim se, prema mještanima, šesnaest godina noću vraćao. Kucao je na vrata, a u kući na čija bi vrata pokucao uskoro bi netko umro. Dolazio je i svojoj udovici.

Godine 1672. skupina seljana sa županom i svećenikom otvorila je grob. Tijelo, zapisao je Valvasor, nije bilo istrunulo. Glogov kolac nije ga mogao probiti, pa su mu na kraju odsjekli glavu, i Kringa je opet imala mir. Mještani su ga zvali štrigon, istarskim imenom za vješca i povratnika iz groba, srodnim talijanskoj riječi strega i rumunjskoj strigoi.

Valvasor nije bio svjedok, nego je zapisao ono što je čuo, ali njegov je tekst jedan od najranijih tiskanih opisa takvog povratnika u srednjoj Europi, nekoliko desetljeća prije srpskih slučajeva. Kringa se danas te priče ne srami: ona je postala dio lokalnog identiteta sela.

Pročitaj priču

Srbija: Petar Blagojević i Arnaut Pavle

Srbija (Kisiljevo i Medveđa) · 1725. i 1732. (habsburška službena izvješća)

Kad je Habsburška Monarhija 1718. preuzela sjever Srbije, carski su se službenici susreli s vjerovanjem koje dotad nisu poznavali. U selu Kisiljevu 1725. umro je seljak Petar Blagojević, a u sljedećih osam dana devetero ljudi, nakon kratke bolesti. Na samrti su govorili da ih je noću davio. Seljaci su tražili da se grob otvori i prijetili da će napustiti selo. Carski službenik Frombald nazočio je otvaranju i zapisao da tijelo nije istrunulo, da su kosa i nokti narasli i da u ustima ima svježe krvi. Tijelo je probodeno kolcem i spaljeno. Bečke novine Wienerisches Diarium objavile su izvješće, a u njemu riječ "vampyri", kako su ih, piše, zvali mještani.

Sedam godina poslije, u Medveđi na Zapadnoj Moravi, smrti su se pripisivale hajduku Arnautu Pavlu, koji je umro oko 1725. Povjerenstvo s vojnim kirurgom Johannom Flückingerom otvorilo je grobove 7. siječnja 1732. i za neka tijela zapisalo da su "posve cijela" i puna krvi. Izvješće je potpisalo pet časnika.

Ta su izvješća pretiskana po cijeloj Europi i riječ vampir ušla je u njemački, francuski i engleski. Učeni ljudi raspravljali su postoje li vampiri, dok carica Marija Terezija, nakon istrage svog liječnika Gerarda van Swietena, nije zabranila otvaranje grobova.

Pročitaj priču

Kina: jiangshi

Kina · 1788. (Yuan Mei, Što Učitelj nije htio spominjati)

Jiangshi znači "ukočeno truplo". Prema kineskim predajama to je mrtvac kojemu nakon smrti u tijelu ostane niži, tjelesni dio duše, pa se tijelo vraća u neki oblik života. Dogodi se to, vjerovalo se, ako tijelo dugo ostane nepokopano, ako ga obasja mjesec, ako preko lijesa skoči mačka ili ako je smrt bila nasilna. Ukočen je, ne savija udove, a u kasnijim prikazima kreće se skokovima.

Nizozemski sinolog J. J. M. de Groot početkom 20. stoljeća zapisao je da priče o jiangshiju koji pije ljudsku krv nije našao u kineskoj književnosti prije 18. stoljeća, a prva ih donosi zbirka pjesnika Yuan Meija, tiskana 1788. U jednoj od njih ukočeni mrtvac noću leti iz brda i odnosi djecu iz sela, Taoistički majstor pošalje hrabrog seljaka u prazan grob da cijelu noć zvoni zvonima, kojih se mrtvac boji, pa se ne može vratiti, a u zoru pada na tlo i seljani ga spale. Od takvih bića štite kokotovo kukurikanje, ogledala, breskvino drvo i taoistički zapisi lijepljeni na čelo.

De Groot je vjerovanje povezivao s dugim odgađanjem pokopa: nepokopani lijesovi bili su, kako piše, posvuda po zemlji, a vjerovalo se da mrtvac kojemu se pokop odgađa postaje ogorčen. Danas je jiangshi poznat ponajviše iz filmova iz Hong Konga 1980-ih, u kojima poskakuje u odori činovnika iz dinastije Qing.

Pročitaj priču

Nova Engleska: vampirska panika i Mercy Brown

Nova Engleska (Exeter, Rhode Island, SAD) · kraj 18. stoljeća – 1892.

U 19. stoljeću tuberkuloza, koju su tada zvali sušica, harala je seoskim obiteljima Nove Engleske. Kad bi u istoj kući umiralo jedno dijete za drugim, dio susjeda vjerovao je da preminuli član obitelji iz groba iscrpljuje one koji su ostali. Folklorist Michael Bell pronašao je oko osamdeset takvih otvaranja grobova, od kraja 18. stoljeća do 1890-ih. Jedno takvo otvaranje groba spominje i Henry David Thoreau u dnevniku 1859.

Najpoznatiji je slučaj obitelji Brown iz Exetera na Rhode Islandu. Majka Mary Eliza umrla je od tuberkuloze 1883., najstarija kći Mary Olive 1884. Godine 1891. oboljeli su i kći Mercy Lena, koju je obitelj zvala Lena, i sin Edwin. Lena je umrla u siječnju 1892., u dobi od devetnaest godina. Susjedi, koji riječ vampir nisu koristili, nagovorili su oca Georgea da dopusti otvaranje grobova, i to je učinjeno 17. ožujka 1892. uz liječnika. Lenino srce je spaljeno, a pepeo dan bolesnom Edwinu kao lijek. Edwin je umro dva mjeseca kasnije. George, koji nikad nije obolio, doživio je 1922.

Lena počiva na groblju iza baptističke crkve Chestnut Hill, a njezin grob i danas posjećuju znatiželjnici. Za njezinu obitelj to nije bila priča o čudovištu, nego posljednji pokušaj da spase sina i brata.

Pročitaj priču

Malezija: penanggalan

Malajski poluotok (Malacca) · 1843. (Hikayat Abdullah)

Penanggalan, od malajske riječi koja znači "skinuti" ili "odvojiti", živa je žena koja se crnom magijom naučila noću odvajati glavu od tijela. Glava leti s utrobom koja visi s vrata i, kako su je ljudi opisivali, svijetli u mraku poput krijesnica. Tijelo ostaje kod kuće, a utroba se, da bi opet stala u njega, namače u posudi s octom.

Najstariji poznati podrobni zapis potječe od Abdullaha bin Abdula Kadira, učitelja i pisca iz Malacce, koji je priču ispričao u svojoj autobiografiji, dovršenoj 1843. Prema tom opisu, penanggalan najradije siše krv žena koje su upravo rodile, a tko dodirne tekućinu koja kaplje s nje, oboli. Zato su se na kućama u kojima je bio porod vješali trnoviti listovi uz vrata i prozore, jer se utroba može zaplesti u trnje. Abdullah na kraju dodaje da tako priču zna od svojih predaka, ali da on u nju ne vjeruje.

Slična bića poznata su diljem jugoistočne Azije: krasue na Tajlandu, ahp u Kambodži, leyak u Indoneziji i manananggal na Filipinima. Kod svih je to žena koja živi među ljudima, a strah se usmjerava na porod i novorođenčad.

Pročitaj priču

Rumunjska: strigoi

Rumunjska (Transilvanija) · 19. stoljeće (zapisi 1865.–1888.)

Rumunjska riječ strigoi dolazi od latinske strix ili striga, imena za noćnu pticu i vješticu. Rumunjska predaja razlikuje živog strigoja, osobu rođenu pod određenim znakovima koja noću šteti drugima, i mrtvog strigoja, koji izlazi iz groba i muči svoju obitelj. Strigoji, prema vjerovanju, uzimaju kravama mlijeko, ljudima snagu, a selu kišu.

Škotska spisateljica Emily Gerard, koja je 1883.–1885. živjela u Sibiuu i Brașovu, opisala je to vjerovanje 1885. u eseju o transilvanskim praznovjerjima i 1888. u knjizi Zemlja iza šume. Svatko koga ubije vampir, piše ona, i sam to postaje nakon smrti. Grob se otvara, a tijelo probada kolcem, glava se odsijeca i u usta stavlja češnjak, ili se srce vadi, spaljuje i pepeo posipa po grobu. Prema njoj, gotovo u svakom selu postojala je starija žena, obično primalja, koja je znala kako se zaštititi.

Smatra se da je Gerardine tekste čitao Bram Stoker i da je od nje preuzeo riječ nosferatu. Tako je seoski strigoi postao dio slike Transilvanije koju svijet danas poznaje iz Drakule.

Pročitaj priču

Gana i Togo: adze kod naroda Ewe

Gana i Togo (Ho, regija Volta) · 1906. (zapisi misionara Jakoba Spietha)

Kod naroda Ewe u današnjoj Gani i Togu adze je sila koja se nastanjuje u čovjeku, a ljudi koji je nose smatraju se vješcima. Njemački misionar Jakob Spieth zapisao je 1906. kazivanja iz Hoa i drugih mjesta. Prema njima, adze se noću pojavljuje kao plamen ili kao velika krijesnica. Tko je uhvati dok svijetli, u ruci mu se pretvori u čovjeka, koji ga moli da šuti i nudi mu školjke kauri kao plaću za šutnju.

Adze kroz zatvorena vrata ulazi u sobu i usnulima siše krv, a da se nitko ne probudi. Žrtva se dan ili dva poslije razboli i polako kopni. Osobito su ugrožena mala djeca. Prema Spiethovim kazivačima, osoba koja nosi adze može to činiti i bez svog znanja, dok spava, a najčešće napada one koji su je uvrijedili ili joj nešto uskratili. Zato se, pisao je, takvima ništa ne odbija.

Adze nije mrtvac, nego objašnjenje za bolest i smrt koje dolazi iz zajednice same. Antropologinja Birgit Meyer pokazala je kako su Ewe kršćani u 20. stoljeću to vjerovanje uklopili u novu vjeru, u kojoj se vještičja moć povezuje s đavlom.

Pročitaj priču

Portoriko: chupacabra

Portoriko (Canóvanas) · 1995.

U ožujku 1995. u Portoriku su pronađene uginule ovce s malim ubodnim ranama, a prijave su govorile da su ostale bez krvi. U kolovozu je Madelyne Tolentino iz Canóvanasa opisala uspravno biće velikih očiju i s bodljama niz leđa. Napadač je dobio ime chupacabra, "sisač koza", i priča se proširila na Meksiko, srednju i južnu Ameriku i zajednice useljenika u SAD-u.

Chupacabra ne izlazi iz groba i ne napada ljude, ali dijeli ono najvažnije s ostalim krvopijama: nevidljivog napadača koji noću uzima krv, i štetu za koju se ne zna uzrok. Istraživač Benjamin Radford, koji je slučaj istraživao pet godina, uočio je da opis iz Canóvanasa odgovara izvanzemaljskom biću iz filma prikazivanog tog ljeta, a veterinari koji su pregledali uginule životinje nisu našli da im je krv isisana. Od 2000-ih se u SAD-u chupacabrom nazivaju ćelave životinje nalik psima, za koje su analize pokazale da su kojoti ili psi oboljeli od šuge.

Chupacabra pokazuje kako se stari strah može zaodjenuti u novo ruho: u svijetu u kojem se grobovi više ne otvaraju krvopija postaje nepoznata životinja.

Pročitaj priču

Što je zajedničko

  • Krvopija djeluje noću, a jutro, svjetlo ili kokotovo kukurikanje oduzima mu moć: od Williama od Newburgha i Kringe do jiangshija i adzea.
  • Najprije strada obitelj i najbliži susjedi: žena i braća u Buckinghamu, udovica Jure Granda i Petra Blagojevića, bolesni brat u obitelji Brown, rodbina koju muči rumunjski strigoi.
  • Dokaz je bolest koja se ne razumije: ljudi kopne, umiru jedni za drugima, a zaraza se tumači kao nečija namjera.
  • Zajednica djeluje zajedno, često mimo crkvenih ili državnih vlasti: otvara grob, probada tijelo, vadi i spaljuje srce. Spaljeno srce pojavljuje se u Engleskoj 12. stoljeća, na Mikonosu 1701., u Transilvaniji i u Rhode Islandu 1892.
  • Zaštita dolazi od jednostavnih stvari pri ruci: trnja, gloga, češnjaka, octa, soli, zvona i molitve.

Što se razlikuje

  • U Europi, na Islandu i u Kini krvopija je mrtvac koji se vraća; na Filipinima, u Malaziji i kod Ewea to je živa osoba, najčešće žena, koja noću mijenja oblik; chupacabra je životinja.
  • Što uzima: krv (Srbija, adze, penanggalan), meso ili jetru (osuang, grčki vrykolakas), mlijeko, snagu i kišu (strigoi), ili samo donosi nasilje i bolest (islandski povratnik, koji krv ne pije).
  • Tko je najugroženiji: u jugoistočnoj Aziji žene na porodu i novorođenčad, u Europi i Novoj Engleskoj cijela obitelj ili selo.
  • Kako se problem rješava: pisanim odrješenjem biskupa, sudskim postupkom protiv mrtvih na Islandu, carskom istragom, taoističkim obredom ili radom mjesnog iscjelitelja.

Kako to objašnjavaju istraživači

  • Nerazumijevanje raspadanja tijela: Paul Barber usporedio je opise "neraspadnutih" tijela sa sudskom medicinom: tijelo se nakon smrti nadima, krvava tekućina izlazi na usta, koža se ljušti, a kosa i nokti izgledaju dulji. Opisi iz Anantisa, Mikonosa i Medveđe tome odgovaraju, a Tournefort je to rekao još 1701. Ipak, to objašnjava što su ljudi vidjeli u grobu, ali ne zašto su ga otvorili, i ne pokriva inačice u kojima je krvopija živa osoba.
  • Epidemije i zarazne bolesti: Kod Williama od Newburgha povratnik donosi pošast, u Kisiljevu i Medveđi smrti dolaze u nizu, a u Novoj Engleskoj otvaranja grobova prate tuberkulozu. Kostur iz Connecticuta s tragovima tuberkuloze i premještenim kostima to potvrđuje, a istraživači neobičnih ukopa u Poljskoj spominju epidemije kolere. Prigovor: liječnik Glaser u Medveđi nije našao zarazu, a mnoge epidemije nisu rodile takva vjerovanja.
  • Strah od mrtvih i obredi pokapanja: Vjerovalo se da povratnik postaje onaj tko nije pravilno pokopan: nepokopani lijesovi u Kini, izopćeni i pokopani izvan posvećene zemlje u Grčkoj, mrtvac iznesen kroz zid na Islandu. Arheolozi u Poljskoj našli su grobove iz 17. i 18. stoljeća u kojima je pokojnicima preko vrata položen srp. Prigovor: to objašnjava strah od mrtvih općenito, ali ne i zašto je baš krv postala njegov znak.
  • Traženje krivca za nesreću: Gdje je krvopija živa osoba, ona preuzima krivnju za bolest, pobačaj ili smrt djeteta, kao adze kod Ewea, aswang ili penanggalan. Michael Ranft već je 1734. smrti oko vampira objašnjavao strahom i tjeskobom koji iscrpljuju žive. Prigovor: takvo tumačenje teško je provjeriti i lako zanemaruje kako sami pripadnici zajednice razumiju svoje vjerovanje.
  • Širenje priča: Riječ vampir proširila se Europom iz bečkih novina 1725. i 1732., Emily Gerard prenijela je transilvanska vjerovanja Stokeru, a opis chupacabre poklapa se s filmom iz 1995. Prigovor: islandske sage, kineske zbirke i kazivanja Ewea nastali su bez veze s europskim vampirom, pa širenje objašnjava riječi i slike, ali ne i sam strah.

Izvori