Tarot

Karte s talijanskih dvorova

Karte za igru stigle su u Europu iz islamskog svijeta krajem 14. stoljeća, s četiri boje koje su u Italiji postale pehari, novčići, mačevi i štapovi. Oko 1440. netko je na dvorovima u Milanu i Ferrari tom špilu dodao niz slikovnih karata koje su nazvane trionfi, trijumfi. Bile su to alegorije poznate svakom obrazovanom čovjeku renesanse: Car i Papa, Ljubav, Smrt, Sunce i Mjesec, Pravda, Svijet. U igri su služile kao stalni aduti koji nose ostale karte, slično kao u današnjem preferansu.

Najstarije sačuvane karte izradili su slikari za milansku obitelj Visconti i njihove nasljednike Sforze, na kartonu s pozlatom i bogatim bojama. Karte iz tih špilova danas su raspoređene po muzejima i knjižnicama u New Yorku, Bergamu i Milanu, a nijedan špil nije sačuvan cijeli. Dominikanski propovjednik u drugoj polovici 15. stoljeća osuđivao je "trijumfe" zajedno s kockom i kartama, kao igru na sreću, a ne kao vještičarenje. Ime tarocchi pojavljuje se početkom 16. stoljeća, a igra se proširila u Francusku, Švicarsku i srednju Europu. U Marseilleu su se karte tiskale u velikim nakladama, pa je takozvani marseilleski tarot postao uzor za stoljeća koja dolaze.

Pariz, 1781.

Antoine Court de Gébelin bio je protestantski svećenik i učenjak koji je u Parizu pisao golemo djelo Le Monde primitif, Prvobitni svijet, o izgubljenom zajedničkom jeziku i mudrosti najstarijih naroda. Kako sam piše, u jednom je salonu vidio dame kako igraju tarot i odmah u slikama prepoznao egipatske simbole. U osmom svesku, 1781., objavio je raspravu u kojoj tvrdi da su karte ostatak knjige boga Thota, koju su svećenici sakrili u igru da bi preživjela propast Egipta. Ime tarot izvodio je iz egipatskih riječi za "kraljevski put". Egipatski hijeroglifi tada još nisu bili pročitani, pa nitko nije mogao provjeriti njegove etimologije.

U istom svesku izašla je i kraća rasprava koja se pripisuje grofu de Mellet. Ona prva povezuje karte s proricanjem i opisuje kako se iz njih čita budućnost. Samo dvije godine poslije pariški trgovac sjemenkama i učitelj aritmetike Jean-Baptiste Alliette, koji je potpisivao ime unatrag kao Etteilla, razradio je sustav značenja za svaku kartu. Godine 1785. objavio je priručnik, izradio prvi špil namijenjen samo proricanju i 1788. osnovao društvo tumača Thotove knjige.

Kabala, Zlatna zora i Rider-Waite

U 19. stoljeću francuski okultist Éliphas Lévi povezao je 22 aduta s 22 slova hebrejskog pisma i s kabalom. Tako je tarot postao dio cijelog sustava zapadne ezoterije, u kojem karte odgovaraju planetima, znakovima zodijaka i alkemijskim elementima. Lévijeve ideje preuzeo je engleski Hermetički red Zlatne zore, osnovan 1888. Jedan njegov član, Arthur Edward Waite, naručio je od slikarice Pamele Colman Smith novi špil. Izašao je u Londonu 1909. i imao je prizore s ljudima i na običnim kartama, a ne samo na adutima, pa ga je bilo lako tumačiti bez priručnika. Taj špil Rider-Waite-Smith i danas je najprodavaniji na svijetu i uzor za tisuće novih.

Oksfordski filozof i logičar Michael Dummett, koji je desetljećima proučavao igre kartama, 1980. objavio je povijest tarota temeljenu na arhivskim dokumentima. Njegov zaključak, koji danas prihvaća većina povjesničara, jest da nema nikakvog traga proricanju iz tarota prije 18. stoljeća, a ni egipatskom podrijetlu karata. Okultni tarot nazvao je jednom od najuspješnijih propagandnih kampanja u povijesti.

Kako se čita danas

Čitač obično promiješa karte, a osoba koja pita postavi pitanje i izvuče nekoliko karata koje se slažu u raspored, primjerice tri karte za prošlost, sadašnjost i budućnost ili deset karata u takozvanom keltskom križu. Značenje ovisi o karti, njezinu mjestu u rasporedu i o tome je li okrenuta naopako. Mnogi današnji čitači ne tvrde da karte otkrivaju budućnost. Kažu da slike potiču osobu da progovori o onome što je muči i da je tarot alat za razmišljanje, sličan razgovoru s dobrim slušateljem.

Psiholozi koji proučavaju proricanje ističu Forerov efekt: ljudi općenite opise sebe doživljavaju kao vrlo točne i osobne. Psiholog Bertram Forer pokazao je to 1949. svojim studentima, koji su istom tekstu sastavljenom iz horoskopa dali prosječnu ocjenu točnosti 4,3 od 5. Kritičari spominju i hladno čitanje, vještinu zaključivanja iz izgleda, govora i reakcija osobe. Zagovornici odgovaraju da se dobar tarot ne svodi na tehniku, nego na susret simbola i osobe koja ih gleda.