Anneliese Michel i suđenje u Aschaffenburgu

O Anneliese Michel napisano je mnogo knjiga, a snimljeno je i nekoliko filmova. Većina ih se bavi glasovima sa snimki egzorcizama. Sudski spisi i nalazi liječnika govore o mladoj ženi koja je godinama bila bolesna i o pitanju tko je odgovoran što je umrla bez liječničke pomoći.

Djevojka iz Klingenberga

Anna Elisabeth Michel rođena je 21. rujna 1952. u Leiblfingu, a odrasla je u Klingenbergu na Majni, vinogradarskom gradiću između Aschaffenburga i Miltenberga. Obitelj je bila duboko katolička. Pohađala je gimnaziju u Aschaffenburgu, svirala klavir i harmoniku, a poznanici su je opisivali kao ljubaznu, ozbiljnu i povučenu djevojku koja je više puta tjedno odlazila na misu.

U rujnu 1968., sa šesnaest godina, doživjela je prvi grčeviti napadaj. Nakon drugoga, u kolovozu 1969., neurolog je na temelju elektroencefalograma postavio dijagnozu epilepsije. Ubrzo je oboljela i od upale pluća i tuberkuloze, pa je pola godine provela u lječilištu, gdje su također zabilježeni napadaji. Od jeseni 1970. uzimala je lijekove protiv napadaja, a stanje joj se povremeno popravljalo. U jesen 1973. upisala je studij vjeronauka za učitelje na Pedagoškoj visokoj školi u Würzburgu. Ondje su joj u sveučilišnoj klinici dijagnosticirali depresiju, a novi EEG potvrdio je epilepsiju.

Istodobno je počela govoriti da čuje kucanje i glasove koji joj govore da je prokleta, i da vidi đavolja lica. Prema svjedočenju ljudi oko nje, nije mogla gledati raspelo ni ući u neka svetišta. Ona, njezini roditelji i ljudi iz kruga hodočasnika s kojima je putovala sve su više vjerovali da liječnici pred sobom nemaju bolest, nego opsjednutost.

Dopuštenje iz Würzburga

Obitelj se obraćala svećenicima. Neki su je slali natrag liječnicima, ali župnik Ernst Alt iz Ettlebena i isusovac Adolf Rodewyk, koji je u Crkvi važio za stručnjaka za opsjednutost, zaključili su da je riječ o djelovanju zloduha. Würzburški biskup Josef Stangl u rujnu 1975. dopustio je veliki egzorcizam prema Rimskom obredniku i naložio potpunu tajnost. Obrede je vodio salvatorijanac Arnold Renz, uz pomoć Ernsta Alta.

Od 24. rujna 1975. svećenici su u kući obitelji Michel obavili 67 egzorcizama, jedan ili dva tjedno, ponekad i po nekoliko sati. Velik dio snimljen je na magnetofonsku vrpcu. Svećenici su zabilježili da su se kroz nju javljali zloduhovi s imenima Lucifera, Kaina, Jude, Nerona i Hitlera. U pismima je Anneliese pisala da želi trpjeti za druge. Na njezinu molbu obitelj je prestala tražiti liječničku pomoć. Na Pepelnicu, 3. ožujka 1976., prestala je gotovo potpuno jesti, a stanje joj se od travnja naglo pogoršavalo. Studijski rad predala je u svibnju, već preslaba da bi ga dovršila. Umrla je kod kuće 1. srpnja 1976. Ernst Alt istoga je dana sam nazvao istražne vlasti.

Obdukcija i istraga

Obdukcija je pokazala da je umrla od teške pothranjenosti i dehidracije. Imala je 31 kilogram pri visini od 1,66 metra. Državno odvjetništvo u Aschaffenburgu otvorilo je istragu istoga dana, a u srpnju 1977. podiglo je optužnicu protiv roditelja Josefa i Anne Michel te svećenika Renza i Alta za usmrćenje iz nehaja.

U veljači 1978. roditelji su zatražili ekshumaciju, navodeći da tijelo žele prenijeti u bolji lijes. U pozadini je, prema njemačkim izvorima, bila tvrdnja jedne redovnice iz Allgäua da joj se Anneliese ukazala i najavila da je njezino tijelo neraspadnuto. Lijes je 25. veljače otvoren pred gradonačelnikom, policijom i predstavnikom kotara, a prisutni su potvrdili raspadanje kakvo odgovara vremenu od pokopa.

Suđenje

Suđenje pred Zemaljskim sudom u Aschaffenburgu počelo je 30. ožujka 1978. i pratili su ga novinari iz cijelog svijeta. Vještak sa sveučilišne psihijatrijske klinike u Würzburgu zaključio je da je bolovala od epilepsije koja je prešla u paranoidnu psihozu i da je umrla od gladi zbog teškog poremećaja hranjenja. Njezina se smrt, prema njegovu mišljenju, mogla spriječiti pozivanjem liječnika, a od travnja 1976. i umjetnom prehranom. Dvojica vještaka sa Sveučilišta u Ulmu, koje je predložila obrana, došla su u bitnome do istog zaključka, uz pretpostavku da je bolovala i od neliječene shizofrenije.

Obrana je pustila sudu snimke egzorcizama, a odvjetnik roditelja Erich Schmidt-Leichner tvrdio je da je obred zakonit i da Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Svećenici su tvrdili da je Anneliese pred smrt bila oslobođena. Biskup Stangl nije svjedočio. Tužiteljstvo je za svećenike tražilo novčanu kaznu, a za roditelje da budu proglašeni krivima bez kazne, jer su gubitkom kćeri dovoljno kažnjeni.

Sud je 21. travnja 1978. otišao dalje. Sve četvero osudio je za usmrćenje iz nehaja na šest mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine. Presuda kaže da su morali osigurati liječničku pomoć, a kao olakotnu okolnost navodi da su nepokolebljivo vjerovali u osobno postojanje đavla.

Nakon presude

Pod pritiskom javnosti Njemačka biskupska konferencija 1979. osnovala je radnu skupinu teologa i psihologa koja je preporučila nova mjerila za procjenu opsjednutosti i obvezan liječnički i psihijatrijski pregled prije i za vrijeme obreda. Antropologinja Felicitas Goodman 1981. objavila je knjigu u kojoj slučaj tumači kao stvarno iskustvo opsjednutosti unutar vjere obitelji. Na temelju priče nastali su film Egzorcizam Emily Rose iz 2005. i njemački film Requiem iz 2006. Na groblju u Klingenbergu njezin grob i danas posjećuju vjernici koji vjeruju da je trpjela za druge.