Egzorcizam: obred, povijest i pogled psihijatrije

Riječ dolazi od grčkog glagola exorkizein, zaklinjati. Hrvatska enciklopedija egzorcizam opisuje kao obredni postupak istjerivanja "zlog duha" iz opsjednutih i dodaje da se slični postupci javljaju u mnogim zajednicama koje vjeruju u zle duhove. Za vjernike to nije predstava ni stara navika, nego molitva Crkve u ime Isusa Krista. Za liječnike je to pitanje koje dotiče bolesti, patnju i povjerenje bolesnika. Ovaj članak prikazuje obje strane onako kako ih opisuju one same.

Od Evanđelja do rimskog obrednika

Evanđelja opisuju Isusa koji riječju oslobađa ljude koje muči nečisti duh, a učenicima daje vlast da čine isto. Na tim se izvještajima temelji kršćanska praksa. U ranoj Crkvi egzorcist je bio jedan od nižih redova, službi kroz koje se prolazilo na putu prema svećeništvu. Papa Pavao VI. taj je red ukinuo 1972. dokumentom Ministeria quaedam. Kraća molitva protiv zloga i danas je dio obreda krštenja, a od svečanog egzorcizma jasno se razlikuje.

Godine 1614. papa Pavao V. objavio je Rituale Romanum, Rimski obrednik, u kojem je jedno poglavlje bilo posvećeno egzorcizmu opsjednutih. Uz molitve, obrednik je donosio i pravila za svećenika. Prvo upozorenje bilo je da ne povjeruje olako da je netko opsjednut, nego da razlikuje opsjednute od onih koji pate od melankolije ili neke druge bolesti. Kao znakove koji mogu upućivati na opsjednutost obrednik je naveo govor ili razumijevanje nepoznatog jezika, otkrivanje udaljenih ili skrivenih stvari i snagu veću od one koju osoba po dobi i stanju može imati. Taj je tekst, uz manje izmjene, ostao na snazi gotovo četiri stoljeća.

Obred iz 1999.

Nakon Drugog vatikanskog sabora svi su obredni tekstovi prerađivani, a obred egzorcizma bio je posljednji na redu. Kardinal Jorge Arturo Medina Estévez, pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, predstavio je novi obred 26. siječnja 1999. pod naslovom De exorcismis et supplicationibus quibusdam. Rekao je da je prerada trajala deset godina i da novi tekst nije raskid sa starim, nego njegov nastavak. Uz obred za opsjednute, knjiga sadrži i molitve za slučajeve kad se sumnja na djelovanje zloga na mjesta, predmete ili osobe, ali ne i na opsjednutost.

Kanonsko pravo određuje da egzorcizam nad opsjednutima nitko ne smije obaviti bez posebnog i izričitog dopuštenja mjesnog biskupa, a biskup ga daje samo svećeniku koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i čestitim životom. Katekizam Katoličke crkve kaže da je bolest, osobito duševna, nešto sasvim drugo i da je njezino liječenje stvar medicine. Zato se, prije nego što se obred obavi, treba uvjeriti da je riječ o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti. U praksi to znači da egzorcisti traže mišljenje liječnika i psihijatara.

Duhovi i obredi u drugim religijama

Vjerovanje da duh može zaposjesti čovjeka i da se može molitvom ili obredom otjerati poznato je u mnogim kulturama. U židovskoj predaji istočne Europe dibuk je duh umrlog koji se prilijepio za živu osobu. Enciklopedija YIVO opisuje kako su ga rabini i ljudi na glasu kao iscjelitelji molitvama i zaklinjanjem pokušavali natjerati da izađe, a predaja je postala poznata u cijelom svijetu kroz dramu Dibuk Šlojme Anskog. U islamu se vjeruje u džine, a molitva i čitanje Kur'ana nad osobom za koju se misli da ju je zaposjeo džin naziva se rukja.

Psihijatri Vishal Bhavsar, Antonio Ventriglio i Dinesh Bhugra u preglednom radu iz 2016. upozoravaju da je opsjednutost u mnogim zajednicama dio zajedničkog vjerskog i kulturnog života, a ne znak bolesti. Iskustvo transa i opsjednutosti, pišu, treba razumjeti u kulturi u kojoj se javlja.

Kad se o opsjednutosti pita psihijatra

Međunarodna klasifikacija bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (MKB-11) navodi poremećaj transa opsjednutosti: stanje u kojem osoba nevoljno doživljava da je njezin uobičajeni identitet zamijenila vanjska sila. Klasifikacija naglašava da se to ne smatra poremećajem kad je dio prihvaćene kolektivne kulturne ili vjerske prakse.

Talijanski istraživači Stefano Ferracuti, Roberto Sacco i Renato Lazzari 1996. pregledali su desetero ljudi u Rimu nad kojima su obavljani egzorcizmi. Imali su mnogo zajedničkih crta s osobama s disocijativnim poremećajem identiteta, ali je većina unatoč tome normalno živjela i radila. Poljski psiholozi Igor Pietkiewicz i suradnici 2021. razgovarali su s osam katolkinja koje su tražile pomoć u službama oslobođenja ili kod egzorcista. Zaključili su da se njihova iskustva ne mogu svesti samo na disocijativne ili psihotične smetnje i da je ideja opsjednutosti nekima pomagala objasniti unutarnje sukobe koje nisu mogle prihvatiti.

Kad se te dvije strane ne razumiju, posljedice mogu biti teške. U Njemačkoj su 1978. dvojica svećenika i roditelji mlade žene Anneliese Michel osuđeni zbog nehotičnog usmrćenja nakon što je umrla u razdoblju višemjesečnih egzorcizama. Taj slučaj i danas se navodi kao primjer zašto Crkva traži suradnju s medicinom.

Obred na filmu i u stvarnosti

Najpoznatija slika egzorcizma u javnosti nije crkveni obred, nego film. Roman Williama Petera Blattyja i film Egzorcist iz 1973. nastali su prema slučaju iz 1949., a oko filma je ubrzo nastala i priča o prokletstvu. Isto vrijedi za kuću u Amityvilleu, gdje je priča o zlom duhu postala knjiga i film. Stvarni obred, kako ga opisuje obrednik, sastoji se od molitava, čitanja Evanđelja, blagoslova i zapovijedi zlome duhu da ode, a može se ponavljati u više navrata.