Opsjednute redovnice iz Loudouna

Loudun je početkom 17. stoljeća bio mali grad sa zidinama i kulom, kakve je središnja vlast tada nastojala srušiti. U svibnju 1632. u gradu je izbila kuga. Nekoliko mjeseci poslije, dok je pošast jenjavala, u malom samostanu uršulinki počelo se događati nešto što će Loudun učiniti poznatim u cijeloj Europi.

Župnik koji je imao neprijatelje

Urbain Grandier rođen je oko 1590. Godine 1617. postao je župnik crkve Saint-Pierre-du-Marché u Loudounu i kanonik crkve Sainte-Croix. Bio je obrazovan i dobar propovjednik, ali i čovjek o kojem su se širile glasine o vezama sa ženama. Zbog toga je pred crkvenim sudom u Poitiersu osuđen i suspendiran, ali je u žalbenom postupku slučaj odbačen nakon što su svjedoci povukli iskaze.

Grandier se usprotivio i rušenju gradskih utvrda, koje je bilo dio politike kardinala Richelieua da se razvlaste utvrđeni gradovi u unutrašnjosti Francuske. Pripisivali su mu i satiru protiv kardinala te spis protiv svećeničkog celibata. Tako je imao neprijatelje i u gradu i na dvoru.

Vizije u samostanu

Uršulinke su u Loudounu otvorile samostan 1626. Godine 1632. u njemu je živjelo sedamnaest redovnica, a predstojnica je bila Jeanne des Anges. Oko listopada jedna od redovnica ispričala je da je vidjela duh njihova nedavno preminulog ispovjednika. Ubrzo su se javile i druge: govorile su o noćnim prikazama, padale u grčeve i vikale. Kanonik Jean Mignon, samostanski kapelan, počeo je obavljati egzorcizme, a tijekom njih redovnice su kao krivca za svoje muke navele Grandiera. On ih, prema izvorima, nikad nije upoznao.

Nadbiskup Bordeauxa Henri de Sourdis naredio je da se redovnice odvoje i stave pod nadzor, i napadaji su na neko vrijeme prestali.

Istraga i lomača

U studenom 1633. istragu je dobio kraljev povjerenik Jean Martin de Laubardemont, koji je već ranije bio poslan u Loudun da sruši gradsku kulu. Grandier je uhićen i odveden u zatvor u Angersu. Odlukom Kraljevskog vijeća 31. svibnja 1634. Laubardemont je dobio široke ovlasti, a parlamentu i drugim sudovima zabranjeno je da se miješaju u postupak.

Egzorcizmi su se sada obavljali javno, u crkvama, pred mnoštvom. U lipnju 1634. Grandieru je naređeno da i sam pokuša istjerati duhove iz redovnica. U kolovozu ga je sud sastavljen od sudaca koje je odabrao Laubardemont proglasio krivim za čarobnjaštvo i za opsjednutost redovnica. Kao dokaz pokazan je i dokument koji je navodno bio ugovor s đavlom; je li ga Grandier potpisao, je li potpis iznuđen ili je dokument krivotvoren, ostalo je nejasno. Grandier je mučen kako bi otkrio suučesnike, ali je tvrdio da ih nema i nije priznao krivnju. Spaljen je živ 18. kolovoza 1634.

Predstava koja je trajala godinama

Grandierova smrt nije okončala slučaj. Javni egzorcizmi nastavili su se do 1637., a Loudun su posjećivali plemići, svećenici i znatiželjnici. Prema predaji, na ruci Jeanne des Anges pojavila su se imena Josipa i Marije. Nakon hodočašća u Annecy 1638. predstojnica je posjetila Richelieua i kralja Luja XIII., a duhovi su, kako je ona izvijestila, otišli.

Slučaj je ostavio dubok trag u kulturi. Engleski filozof John Locke zapisao je 1679. da je riječ o predstavi koju je smislio Richelieu, a izveli kapucini. Aldous Huxley napisao je 1952. knjigu Đavli iz Loudouna, koja je nadahnula operu Krzysztofa Pendereckog i film Kena Russella.

Kako ga čitaju povjesničari

Francuski povjesničar Michel de Certeau u knjizi iz 1970. opisao je Loudun kao politički i vjerski teatar u kojem je Grandier postao žrtveni jarac, a simptome redovnica povezao je s psihološkim stanjima. Izraelski povjesničar Moshe Sluhovsky 2002. smjestio je Loudun u širi val opsjednutosti u ženskim samostanima ranonovovjekovne Europe, u kojem Loudun nije bio jedini slučaj. Rani istraživači poput Agénora de Gasparina u 19. stoljeću nagađali su da su prvi događaji bili šale mladih štićenica samostana. Huxley je pak tvrdio da je predstojnica bila opsjednuta samim Grandierom, kojeg nikad nije srela.