Galovo i pokojnici bez glava

Starčevačka kultura pripada prvim ratarima i lončarima europskog neolitika. Na njezinu širem području, od sjeverne Hrvatske i Vojvodine do Kosova i sjeverne Makedonije, poznato je oko šest stotina naselja, od toga sto dvadeset u Hrvatskoj. Ljudski grobovi pronađeni su tek u sedamdesetak njih, a u Hrvatskoj u samo pet: u Slavonskom Brodu, Pepelani, Vinkovcima, Jarugama i Vukovaru.

Ljeti 1997., u prvoj godini sustavnog istraživanja na položaju Galovo u Slavonskom Brodu, tim Instituta za arheologiju iz Zagreba pod vodstvom Kornelije Minichreiter naišao je na dio takvog naselja. Istraživanja se nastavljaju svake godine u sklopu projekta Prapovijesni identitet sjeverne Hrvatske, a u prvih dvanaest sezona istraženo je oko tri tisuće četvornih metara. U površinskom sloju nađeno je i groblje spaljenih pokojnika iz kasnog brončanog doba, oko 1200. pr. Kr., ali starčevačko naselje leži devedesetak centimetara dublje.

Selo i njegovi mrtvi

Stanovnici Galova živjeli su u zemunicama, kućama djelomično ukopanima u zemlju, s ulazom na istočnoj strani. U jednoj radnoj zemunici stajala je velika lončarska peć, a uz nju ostaci drvenog okvira i trideset utega vertikalnog tkalačkog stana. U susjednoj su bile krušna peć i otvoreno ognjište, a ondje su nađene i koštane igle za šivanje kože. Temelji jedne nadzemne kuće zasad su najstarija takva građevina starčevačkih naselja u Hrvatskoj.

Ono što Galovo izdvaja jest prostor za mrtve. U prvoj fazi naselja, između otprilike 6100. i 5700. pr. Kr., od kuća su ga dijelile dvije drvene ograde, jedna polukružna i jedna četvrtasta. Unutar njih bila je velika grobna jama i dvije obredne građevine od dvostrukih polukružnih ograda u obliku polumjeseca. U drugim starčevačkim naseljima mrtvi su pokapani u jame između radnih i stambenih zemunica.

Kako je selo raslo, kuće su se širile prema groblju. Oko 5700. pr. Kr. obredno-ukopni prostor smanjen je za tridesetak metara, a tri velike zemunice podignute su preko jedne od obrednih građevina. Ipak su postavljene u polukrug oko druge, a ne u smjeru sjever-jug kao sve ostale u naselju, kao da su graditelji poštovali njezino značenje. Između novih kuća i groblja podignuta je kratka ograda, kako istraživači pišu, više simbolična nego stvarna prepreka.

Velika jama

Grobna jama 9 bila je duga oko petnaest i široka pet metara, podijeljena u tri dijela. U središnji se ulazilo s istoka, preko dvije stepenice. Ondje je stajalo četrnaest posuda, kamene sjekire i tesla i komad pečene gline koji istraživači zovu žrtvenim stolom, a ispod svega bio je zakopan rog goveda dug 51 centimetar. Istraživači pretpostavljaju da su se u tom dijelu održavale obredne gozbe.

U sjevernom dijelu ležao je muškarac od četrdeset do pedeset godina, zgrčen na lijevom boku, glave okrenute prema sjeveru. Pola metra od njega ležala je žena od trideset pet do četrdeset godina, također zgrčena, ali okrenuta prema središtu jame. Kosti lubanje nisu pronađene, pa su istraživači zaključili da je pokopana bez glave. Na mjestu gdje je trebala biti glava ležale su posude, spaljene životinjske kosti i tri male žrtvene posudice.

U južnom dijelu jame ležao je muškarac od dvadeset pet do trideset godina, isto tako bez glave i okrenut prema središtu jame. Oko njega su bile tri skupine posuda, životinjskih kostiju i kamenog oruđa, prekrivene komadima pečene gline, a zajedno sa skupinom kod ulaza tvorile su gotovo savršen kvadrat. Kraj pokojnika ležali su grumen okera i maleni žrtvenik u obliku životinje.

Na rubovima jame stajale su dvije duguljaste peći čiji su se otvori nalazili izvan jame. U podu jedne od njih bio je utisnut lik od kruga i pravokutnika, a isti takav, veći lik utisnut je u tlo kraj ulaza u jamu. Čemu je služio, nije utvrđeno. Kraj žene je pronađeno i maleno ognjište s neizgorenim kolcima složenima poput šatora. Radiokarbonska analiza smjestila ga je između 5570. i 5470. pr. Kr., pa istraživači pretpostavljaju da su ga ondje složili potomci, možda deset naraštaja nakon njezina pokopa.

Čovjek bez lica

Mnogo kasnije, između 5300. i 4960. pr. Kr., u praznom zapadnom dijelu groblja iskopana je okrugla jama promjera pet metara, okružena s tri prstena debelih stupova koji su nosili krov. U njoj je pokopan samo jedan čovjek, muškarac od trideset pet do četrdeset godina, iako su starčevački grobovi obično zajednički. Sačuvane su samo stražnje kosti njegove lubanje: pokopan je bez lica.

Zemlja kojom je prekriven bila je puna ulomaka posuda, životinjskih kostiju i više od pet stotina komada kremena. Oko glave ležale su male žrtvene posude, glinena glava patke i glinena kuglica, a kraj ulaza u jamu neupotrijebljene sjekire i dlijeta, vjerojatno ostavljeni kao dar. Istraživači iz toga zaključuju da je imao istaknut položaj u zajednici, a pokop bez lica tumače mogućim vjerovanjem da će mu se tako suzbiti moć nad zajednicom.

Sjeveroistočno od velike jame pronađeno je i oko 130 rupa od tankih kolaca, poredanih u redove. Istraživači su razmotrili mogućnost da su na takvim povišenim konstrukcijama mrtvi bili izlagani pticama prije pokopa, kao što pokazuju zidne slike iz Çatalhöyüka u Turskoj, ali navode da novija istraživanja tu pretpostavku ne potvrđuju.