Drekavac

Ime je sve što je zajedničko. Drekavac je ono što dreči: biće koje se ne vidi toliko koliko se čuje. Ostalo se mijenja od sela do sela, a i samo ime ima mnogo oblika: drekalo, drek, krekavac, zdrekavac, zrikavac. Predaje o njemu poznate su u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a zajedničko im je da se drekavac javlja noću i da njegov glas ne sluti na dobro.

Duša koja ne nalazi mir

U najstarijem sloju predaja drekavac je duša. Prema jednom vjerovanju to je duša grešnog čovjeka koji ni nakon smrti nema mira, pa noću izlazi iz groba i plaši žive. Prema drugom, češće prepričavanom, to je duša djeteta koje je umrlo nekršteno. Takvo se dijete noću vraća kući svojih roditelja, a namjernike koji prolaze kraj groblja moli da ga krste i tako mu skrate muke.

Vjerovalo se da se drekavac pojavljuje samo noću, osobito u dvanaest dana oko Božića, koji su se u narodu zvali nekršteni dani, i u rano proljeće, kad su prema predaji aktivni i drugi demoni. Kad se javi u obliku djeteta, najavljuje nečiju smrt, a kad se javi kao životinja, bolest stoke. Boji se pasa i jakog svjetla. Ako njegova sjena padne na čovjeka, govorilo se, taj će se razboljeti i umrijeti.

Svaki kraj svoj drekavac

Zapisi iz pojedinih krajeva opisuju posve različita bića. Oko Maglaja drekavci su bili duše poginulih vojnika koji noću lutaju od groblja do groblja. Kod Kozarske Dubice opisivan je kao povampireni mrtvac koji izlazi iz groba. U istočnoj Srbiji bio je pas koji hoda na stražnjim nogama, oko Arilja biće dugih nogu i dugog vrata s mačjom glavom, a u Gruži pjegavo, vretenasto tijelo s prevelikom glavom, za koje se također vjerovalo da je duša mrtvog djeteta. Na drugim mjestima pojavljivao se kao šareno ždrijebe, pas, mačka ili ptica.

Ta šarolikost upućuje na to da drekavac nije jedno biće, nego ime za cijelu skupinu noćnih strahova. Srodna su mu i druga bića iz istog kruga predaja: plakavac iz Hercegovine, novorođenče koje noću plače oko kuće, i bukavac iz Srijema, čudovište iz bara koje noću izlazi iz vode i strašno buči.

Dječji strah i odrasla vjerovanja

Drekavcem su se najčešće plašila djeca, da se noću ne udaljavaju od kuće. No vjerovanje nije ostalo samo u pričama za djecu. Krajem 20. stoljeća drekavac je ušao i u novine. Godine 1992. seljani iz Krvavice kraj Kruševca pronašli su ostatke životinje koja im se učinila nepoznatom, s glavom nalik zmijskoj i dugim stražnjim nogama, i proglasili ih drekavcem. Pokazalo se da je riječ o raspadnutom lešu lisice. Godine 2003. u Tometinu Polju ispod Divčibara nepoznata je životinja klala ovce. Dio mještana pripisao je napade drekavcu, a drugi su upozoravali da su se napadi događali danju, a drekavac se prema predaji javlja noću.

Takve priče slijede isti obrazac: noćni krik koji nitko ne zna objasniti, trag ili lešina, a zatim ime iz stare predaje. Kao mogući izvori takvih krikova najčešće se navode noćne životinje: lisice, čagljeve, risove i sove. U nekim krajevima riječ drekavac koristi se i kao narodno ime za sove.

Ptica iz trstike

Najpoznatiji drekavac iz književnosti ima prozaično objašnjenje. U priči Branka Ćopića "Hrabri Mita i drekavac iz rita" ribari prestaju loviti jer iz bare noću dopiru čudni krici, a selo zbog toga gladuje. Hrabri dječak Mita odluči istražiti krike i uhvati "drekavca", koji se pokaže kao bukavac, močvarna ptica iz porodice čaplji koja živi u trstici i rogozu. Ćopić je drekavca spominjao i u romanu Orlovi rano lete.

Priča se često navodi kao primjer kako se iza drekavca može kriti obična životinja. Za one koji su drekavca čuli u stvarnoj noći to ne mora biti odgovor, i predaja se do danas prepričava u selima, knjigama, pjesmama i filmovima.