Hiperboreja, zemlja iza sjevernog vjetra

Iza sjevernog vjetra, gdje bi trebao vladati vječni led, Grci su smjestili zemlju bez bolesti i starosti. Njezini su stanovnici darove za Apolona slali na Delos umotane u pšeničnu slamu, od naroda do naroda.

Ukratko

Hiperborejci su u grčkoj mitologiji narod koji živi "iza Boreja", sjevernog vjetra, u toploj i sretnoj zemlji, bez bolesti, starosti i rata, a najviše štuje Apolona.
Najstariji sačuvani opisi potječu od Pindara, iz pjesme datirane 498. pr. Kr., i od Herodota, koji oko 430. pr. Kr. prepričava kako su hiperborejski darovi stizali na Delos, ali sumnja da taj narod postoji.
Antički pisci smještali su Hiperboreju na različita mjesta, od Podunavlja i Alpa do Britanije, a Hekatej iz Abdere opisao je na otoku na sjeveru okrugli Apolonov hram, koji neki povezuju sa Stonehengeom.
Od 19. stoljeća Hiperboreja je postala dio ezoterijskih i rasnih teorija o pradomovini čovječanstva na sjevernom polu, koje su prihvatili i nacistički i današnji nacionalistički pokreti.

Na otoku Delosu, Apolonovu rodnom mjestu usred Egejskog mora, u 5. stoljeću pr. Kr. pokazivali su grob pod maslinom, lijevo od ulaza u Artemidin hram. U njemu su, prema Delljanima, ležale dvije djevojke koje su davno stigle iz zemlje Hiperborejaca i umrle na otoku. Delske djevojke prije udaje polagale su na grob pramen kose omotan oko vretena, a mladići pramen omotan oko zelene stabljike. Herodot je to zabilježio, iako nije bio siguran da Hiperborejci uopće postoje.

Darovi u pšeničnoj slami

Prema Herodotu, Hiperborejci su Apolonu na Delos jednom poslali darove po dvije djevojke, Hiperohi i Laodiki, uz pratnju od pet muškaraca. Nitko se od njih nije vratio. Od tada su darove, umotane u pšeničnu slamu, donosili samo do svoje granice i predavali susjedima, s molbom da ih nose dalje. Darovi su tako putovali od naroda do naroda, preko Skita, sve do Jadrana, odande na jug do Dodone, a zatim preko Eubeje do Delosa.

Herodot spominje i Abarisa, Hiperborejca koji je navodno obišao svijet noseći strelicu i ne jedući ništa, ali kaže da o njemu neće govoriti. Zatim dodaje opasku: ako postoje ljudi iza sjevernog vjetra, onda moraju postojati i ljudi iza južnog vjetra. Hiperborejce spominju, piše, Hesiod i ep Epigoni, ali oba izvora su izgubljena.

Pjesnik Aristej iz Prokonesa, piše Herodot, u 7. stoljeću pr. Kr. otputovao je na sjeveroistok do Isedonaca. Iza njih, rekli su mu, žive jednooki Arimaspi, iza njih grifoni koji čuvaju zlato, a iza grifona Hiperborejci, sve do mora.

Gozba kod koje nema starosti

Nešto ranije, 498. pr. Kr., tebanski pjesnik Pindar u desetoj pitijskoj odi opisao je tu zemlju iznutra. Do nje se ne može ni lađom ni pješice. Junak Perzej ondje je gostovao, a Hiperborejci su upravo Apolonu žrtvovali magarce. Muze se ondje nikad ne udaljuju, djevojke plešu uz zvuk lira i frula, a ljudi se goste s lovorom u kosi. Ne poznaju bolest ni starost, ne rade i ne ratuju.

Grci su vjerovali da Apolon zimu provodi kod Hiperborejaca, a neki su im pripisivali i osnivanje Apolonovih svetišta na Delosu i u Delfima. Rimski pisac Plinije Stariji poslije je pisao da Sunce ondje izlazi i zalazi samo jednom godišnje, što bi Hiperboreju smjestilo iza polarnog kruga.

Otok s okruglim hramom

U 4. stoljeću pr. Kr. Hekatej iz Abdere napisao je cijelu knjigu o Hiperborejcima, koja je izgubljena, a ulomak je prepisao Diodor Sicilski. Iza zemlje Kelta, u oceanu, leži otok ne manji od Sicilije, plodan i blage klime, s dvije žetve godišnje. Na njemu je Apolonov sveti okrug i znameniti hram, bogat darovima i okrugla oblika. Stanovnici svaki dan pjevaju Apolonu uz kitaru, a bog ih posjećuje svakih devetnaest godina, kad se zvijezde vrate na isto mjesto na nebu. S otoka se, piše Hekatej, Mjesec čini blizu, a na njemu se vide uzvisine kao na Zemlji.

Neki istraživači u otoku su prepoznali Britaniju, a u okruglom hramu Stonehenge. Irski pisac John Toland 1726. smjestio ga je na otok Lewis, kod kamenog kruga Callanish. Drugi antički pisci postavljali su Hiperborejce u Podunavlje, iza Alpa ili na rub Skitije, pa su istraživači zaključili da se zemlja selila prema sjeveru kako su Grci upoznavali svijet. Povjesničar James Romm Hiperboreju svrstava među antičke priče o rubovima svijeta, gdje su smještani i najsretniji i najčudniji narodi.

Pradomovina na polu

U novom vijeku Hiperboreja je dobila drugi život. Gerardus Mercator 1595. objavio je kartu sjevernog pola s četiri otoka oko crne stijene na samom polu, prema izgubljenom srednjovjekovnom opisu. Hiperboreja nije na njoj imenovana, ali kartu danas često prenose tekstovi o izgubljenom polarnom kontinentu.

U 19. stoljeću pojavila se ideja da je čovječanstvo, ili neki njegov izabrani dio, poteklo sa sjevera. Indijski političar Bal Gangadhar Tilak u knjizi The Arctic Home in the Vedas 1903. tvrdio je da vedske himne pamte život na Arktiku. Teozofkinja Helena Blavatsky Hiperborejce je prikazala kao drugu "korijensku rasu" čovječanstva, a ezoteričari René Guénon i Julius Evola polarnu pradomovinu kao izgubljeno zlatno doba.

Te su ideje preuzeli rasni teoretičari i nacistički ezoteričari, koji su u Hiperboreji vidjeli pradomovinu "arijevske" rase, a povjesničar Nicholas Goodrick-Clarke pratio je njihov put do poslijeratnog neonacizma. Ruski ideolog Aleksandr Dugin Hiperboreju je uključio u svoju sliku Rusije kao kopnene sile nasuprot "atlantskom" Zapadu. Institut za strateški dijalog 2021. upozorio je da se hiperborejske slike sve češće pojavljuju u neonacističkim objavama na društvenim mrežama.

Friedrich Nietzsche 1888. upotrijebio je tu riječ u drugom smislu. Svoje čitatelje nazvao je Hiperborejcima, ljudima daleko od svakodnevice, i pritom citirao Pindarov stih da se do te zemlje ne može ni lađom ni pješice.

Kronologija

7. st. pr. Kr.: Aristej iz Prokonesa u izgubljenoj pjesmi opisuje put prema sjeveru i narode iza kojih žive Hiperborejci.
498. pr. Kr.: Pindar u desetoj pitijskoj odi opisuje Perzejev posjet Hiperborejcima.
Oko 430. pr. Kr.: Herodot prepričava priču o hiperborejskim darovima na Delosu.
4. st. pr. Kr.: Hekatej iz Abdere piše knjigu o Hiperborejcima i otoku s okruglim hramom.
1. st. pr. Kr.: Diodor Sicilski prenosi Hekatejev opis.
1. st.: Plinije Stariji piše da Sunce u Hiperboreji izlazi jednom godišnje.
1595.: Objavljena je Mercatorova karta sjevernog pola s četiri otoka.
1726.: John Toland Hekatejev hram smješta u Callanish na otoku Lewisu.
1888.: Helena Blavatsky u Tajnoj doktrini opisuje Hiperborejce kao korijensku rasu; Nietzsche piše Antikrista.
1903.: Bal Gangadhar Tilak objavljuje The Arctic Home in the Vedas.
2021.: Institut za strateški dijalog izvješćuje o hiperborejskim simbolima u neonacističkim objavama.

Ključne osobe

Pindar: Tebanski pjesnik koji je 498. pr. Kr. opisao Perzejev posjet Hiperborejcima.
Herodot: Grčki povjesničar koji je oko 430. pr. Kr. zapisao priču o hiperborejskim darovima i izrazio sumnju u postojanje tog naroda.
Hekatej iz Abdere: Grčki pisac iz 4. st. pr. Kr. koji je Hiperborejce smjestio na otok iza zemlje Kelta.
Helena Blavatsky: Osnivačica teozofije koja je Hiperborejce uvrstila u svoj nauk o korijenskim rasama.
Bal Gangadhar Tilak: Indijski političar i učenjak koji je 1903. tvrdio da vedske himne pamte život na Arktiku.

Što se zna

Najstariji sačuvani tekst s opisom Hiperborejaca je Pindarova deseta pitijska oda iz 498. pr. Kr.
Herodot u 4. knjizi Povijesti prepričava kako su hiperborejski darovi stizali na Delos i izražava sumnju u postojanje tog naroda.
Hekatejev opis otoka s okruglim Apolonovim hramom sačuvan je samo u djelu Diodora Sicilskog.
Antički pisci smještali su Hiperborejce na različita mjesta, od Podunavlja do Britanije.
Ideja o polarnoj pradomovini razvila se u 19. i 20. stoljeću u teozofiji, ezoteriji i rasnim teorijama.

Otvorena pitanja

Pamti li priča o darovima koji putuju od naroda do naroda stvarne trgovačke putove između sjevera i Grčke?
Je li Hekatej opisao stvarni otok i stvarni hram ili je spojio putopisne glasine s mitom?
Odakle potječe ime Hiperborejci, od "iza Boreja" ili od riječi koja znači "prenositi preko"?