Izvor mladosti

Želja da se starost zaustavi ili vrati unatrag pokreće neke od najstarijih priča. U Epu o Gilgamešu junak pronalazi biljku koja starca čini mladim, a zmija mu je ukrade dok se kupa. Voda koja pomlađuje pojavljuje se kasnije u Grčkoj, u srednjovjekovnim romanima i na kraju u Americi, gdje se zalijepila za ime jednog osvajača.

Voda koja miriše na ljubičice

Herodot u 5. stoljeću pr. Kr. pripovijeda kako je perzijski kralj Kambiz poslao uhode k Etiopljanima koje Grci zovu Makrobijcima, "dugovječnima". Njihov kralj rekao je uhodama da većina njegova naroda doživi stotinu i dvadeset godina, a neki i više. Zatim ih je odveo do izvora u kojem su se okupali: koža im je postala sjajna kao da su se namazali uljem, a voda je mirisala na ljubičice. Bila je tako lagana da na njoj ništa nije plutalo, ni drvo. Herodot oprezno dodaje da bi, ako je priča istinita, upravo ta voda mogla biti razlog njihove dugovječnosti.

Aleksandar i voda života

U grčkom romanu o Aleksandru Velikom, nastalom između 300. i 550., Aleksandar vodi vojsku kroz Zemlju tame. Njegov kuhar ispire usoljenu ribu u izvoru, a riba oživi. Kuhar se napije te vode i prešuti to kralju, koji izvor poslije više ne može pronaći. Inačice te priče prepričavaju babilonski Talmud i sirijska pjesma o Aleksandru iz 7. stoljeća.

Francuski Roman d'Alexandre iz 1170-ih proširio je epizodu na tri čudesna izvora u Indiji: jedan daje besmrtnost, drugi oživljava mrtve, a treći vraća mladost. Iz posljednjeg voda teče iz glave zlatnog lava, a pedeset i šest Aleksandrovih ostarjelih drugova izlazi iz njega kao tridesetogodišnjaci. Otprilike u isto doba po Europi je kružilo pismo Ivana Prezbitera, koji se hvalio izvorom nakon kojega čovjek zauvijek izgleda kao da ima trideset godina. Izvor mladosti spominju i Putovanja Johna Mandevillea iz 14. stoljeća.

U gotičkoj umjetnosti izvor mladosti postao je omiljen prizor, na bjelokosnim kutijama i poklopcima zrcala. Lucas Cranach Stariji naslikao ga je 1546.: starci i starice stižu s lijeve strane na kolima, nosilima i leđima, ulaze u bazen, a s desne strane izlaze mladi i odlaze na ples i gozbu.

Otok Bimini

Kad su Španjolci stigli na Karibe, od starosjedilaca na Hispanioli, Kubi i Portoriku čuli su za zemlju Bimini, ili Beniny, negdje na sjeverozapadu. Juan Ponce de León, prvi namjesnik Portorika, dobio je u veljači 1512. kraljevski ugovor kojim mu je dodijeljeno pravo da otkrije i naseli "otoke Beniny". Ugovor potanko određuje kako će se dijeliti zlato, zemlja i radna snaga, ali izvor mladosti u njemu se ne spominje.

Ponce de León isplovio je iz Portorika početkom ožujka 1513. s tri broda, opremljena o vlastitom trošku. Na Uskrs, 27. ožujka, mornari su ugledali kopno, a početkom travnja pristali su uz obalu koju je Ponce nazvao La Florida, po zelenilu i po uskrsnom blagdanu, koji su Španjolci zvali Pascua Florida. Plovio je uz obalu poluotoka i vratio se u Portoriko u listopadu. Najpotpuniji opis tog putovanja potječe od kraljevskog kroničara Antonija de Herrere, koji je imao pristup brodskim dnevnicima, ali ga je objavio tek 1601.

Godine 1516. talijanski humanist Pietro Martire d'Anghiera, koji je na španjolskom dvoru pisao o otkrićima, u izvještaju papi spomenuo je otok s izvorom koji pomlađuje. Dodao je da u to ne vjeruje i da se čudi koliko ljudi na dvoru tu priču prihvaća. Ponce de León vratio se na Floridu 1521. s oko dvjesto ljudi da osnuje naselje. Pleme Calusa dočekalo ih je oružjem, a strijela ga je pogodila u bedro. Doplovio je do Kube i ondje u srpnju 1521. umro.

Kako je Ponce postao tragač

S izvorom ga je prvi povezao Gonzalo Fernández de Oviedo, koji je 1535. napisao da je Ponce de León tražio vode Biminija kako bi se pomladio. Neki istraživači smatraju da je Oviedo tu priču napisao iz političkih razloga, da bi se svidio dvoru, a ne zato što ju je čuo od Ponceovih ljudi. Slično piše Francisco López de Gómara 1551. Hernando de Escalante Fontaneda, koji je kao dječak preživio brodolom na Floridi i sedamnaest godina živio među tamošnjim narodima, oko 1575. opisao je rijeku "Jordan" čudotvorne vode, ali je napisao i da sumnja da je Ponce doista tražio nju.

Herrera je 1601. sve te tragove složio u priču. Prema njemu su poglavice s otoka redovito posjećivali izvor, a starac bi se ondje toliko pomladio da bi se ponovno oženio i imao djece. Španjolci su, piše Herrera, pretražili svaku rijeku, potok i lokvu na obali Floride, ali izvor nisu našli. Povjesničar Leonardo Olschki 1941. opisao je put te priče kao povijest jednog zemljopisnog mita.

Bunar u St. Augustineu

U gradu St. Augustineu na Floridi Luella Day McConnell kupila je 1904. imanje s bunarom iskopanim 1875. i od oko 1909. naplaćivala ulaz, prodavala razglednice i vodu kao vodu iz izvora mladosti. Tvrdila je da je na imanju pronašla kameni križ koji je ondje navodno postavio sam Ponce de León. Povijesno društvo St. Augustinea 1981. zabilježilo je svjedočenje stanovnika koji je vidio kako je križ položen.

Iskapanja Smithsonianova instituta 1934. donijela su pravo otkriće: na imanju su pronađeni grobovi pokrštenih pripadnika naroda Timucua. Kasnija istraživanja pokazala su da je ondje bila misija Nombre de Dios i da je upravo tu 1565. Pedro Menéndez de Avilés osnovao naselje iz kojega je nastao najstariji neprekidno nastanjeni europski grad u Sjevernoj Americi. Bunar je i danas glavna točka parka.