Jankovac, grofov grob u stijeni i hajdukova špilja

Na Papuku, iznad malog jezera, plemić koji je uredio dolinu dao je svoj grob uklesati u stijenu. Kronika iz 1902. ipak piše da narod nije pamtio njega, nego hajduka koji je dvanaest godina živio u obližnjoj špilji.

Ukratko

Jankovac je šumovita dolina na Papuku s dva mala umjetna jezera i slapom, nazvana po plemiću Josipu Jankoviću, koji je ondje početkom 19. stoljeća sagradio lovački dvorac.
Janković je, prema opisu iz 1902., pokopan u mauzoleju uklesanom u stijenu iznad jezera.
Ista knjiga bilježi da se mjesna predaja nije vezala uz grofa ni uz vile, nego uz hajduka Maksima Bojanića, koji se dvanaest godina skrivao u špilji kraj Jankovca dok ga nisu ubili.
O Bojaniću, osim tog zapisa, nismo pronašli povijesne isprave, pa se ne zna kada je točno živio.

U sjevernom dijelu Papuka, iznad Slatinskog Drenovca, potok Jankovac izvire u dolini stare bukove šume. Hrvatska enciklopedija opisuje to područje kao šumu brdske bukve, hrasta kitnjaka, jasena i javora na 640 hektara. Kraj izvora potoka leže dva mala umjetna jezera, a sedrena barijera stvara slap. Od 1955. Jankovac je zaštićen kao park-šuma, a danas je dio Parka prirode Papuk.

Dolina nosi ime čovjeka koji ju je preoblikovao. A uz nju se veže i jedna starija, mračnija priča.

Plemić koji je preselio u šumu

Turistička zajednica Virovitičko-podravske županije piše da je plemić Josip Janković, očaran ljepotom doline, početkom 19. stoljeća ondje sagradio lovački dvorac i trajno se doselio. Preusmjerio je vodotok i uredio dva jezera za uzgoj pastrva.

Jankovići su bili plemićka obitelj s velikim posjedima u Požeškoj županiji. Hrvatski biografski leksikon navodi da su razvijali gospodarstvo i poticali manufakture, među njima i staklanu u Jankovcu, osnovanu 1801. Šuma je, dakle, bila i radno mjesto, a ne samo lovište.

Kad su Jankovac 1902. opisivali pisci velike habsburške enciklopedije Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici, u svesku o Hrvatskoj i Slavoniji, jezero je već bilo središte doline. U njegovoj se bistroj vodi, pišu, zrcalio mauzolej Josipa Jankovića, uklesan u stijenu, a samog Jankovića nazivaju profinjenim tvorcem Jankovca.

Dom vila bez vila

Isti zapis iz 1902. sadrži jednu neobičnu rečenicu. I predaja je, kaže, ispreplela svoje vitice oko imena Jankovac, ali oko toga doma vila nije spela ružičastu bajku. Umjesto toga, iz ratnih sjećanja na tursko doba, slavila je oružje i junaštva smjelog hajduka Maksima Bojanića.

Bojanić je, prema tom zapisu, dvanaest godina živio u špilji nedaleko od Jankovca i izmicao svim potragama. Narod ga je, piše autor, skrivao, jer je hajduke slavio kao junake i borce za slobodu. Ipak je došao i njegov čas. Prkoseći progoniteljima, spustio se u obližnje selo, gdje su ga iznenadili i ustrijelili.

Grof i hajduk tako su ostali u istoj dolini: jedan u grobu uklesanom u stijenu, drugi u sjećanju na špilju u kojoj se skrivao.

Tko su bili hajduci

Hajduci su u predajama jugoistočne Europe odmetnici koji su živjeli u šumama i planinama i napadali osmanske vlasti, trgovce i vlastelu. U usmenoj poeziji često su junaci i zaštitnici puka, a u službenim spisima razbojnici. Ta dvojnost postoji i u zapisu o Bojaniću: pisac ga zove hajdukom, junakom i borcem za slobodu, ali je i jasno da su ga vlasti progonile i na kraju ubile.

Zapis iz 1902. ne kaže kada je Bojanić živio. Spominje tursko doba kao izvor sjećanja, a Slavonija je bila pod osmanskom vlašću do kraja 17. stoljeća. Hajduci su, međutim, djelovali i u 18. i 19. stoljeću, pa je moguće da je Bojanić bio i mnogo bliži vremenu kad je knjiga pisana.

Što je ostalo od priče

Za razliku od Ružice grada, koji leži petnaestak kilometara istočnije i oko kojeg se pričaju priče o vilama i uzidanoj djevojci, Jankovac nije sačuvao bajku. Sačuvao je dvije stvarne osobe: plemića koji je od doline napravio vrt i hajduka koji se u njoj skrivao. Prvi je ostavio jezera, slap i grob u stijeni. O drugome je ostalo nekoliko rečenica u habsburškoj enciklopediji.

Kronologija

Početak 19. stoljeća: Josip Janković gradi lovački dvorac na Jankovcu i uređuje jezera za pastrve.
1801.: U Jankovcu je osnovana staklana Jankovića.
1902.: Svezak o Hrvatskoj i Slavoniji enciklopedije Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici opisuje Jankovićev mauzolej i predaju o hajduku Maksimu Bojaniću.
1955.: Jankovac je zaštićen kao park-šuma.

Ključne osobe

Josip Janković: Plemić koji je početkom 19. stoljeća uredio dolinu Jankovac i ondje pokopan u stijeni.
Maksim Bojanić: Hajduk koji se, prema predaji zapisanoj 1902., dvanaest godina skrivao u špilji kraj Jankovca.

Što se zna

Jankovac je park-šuma na Papuku od 640 hektara, zaštićena od 1955., s dva mala umjetna jezera i sedrenim slapom.
Dolina je nazvana po plemiću Josipu Jankoviću, koji je ondje sagradio lovački dvorac i uredio jezera.
Staklana Jankovića u Jankovcu osnovana je 1801.
Enciklopedija iz 1902. opisuje Jankovićev mauzolej uklesan u stijenu i predaju o hajduku Maksimu Bojaniću.

Otvorena pitanja

Kada je živio hajduk Maksim Bojanić i je li zapisan u sudskim ili vojnim spisima?
U kojem je selu ubijen?
Zašto se u dolini koju zapis iz 1902. zove domom vila nije sačuvala nijedna priča o vilama?