Zrinsko-frankopanska urota

Sredinom 17. stoljeća obitelji Zrinski i Frankopan bile su najmoćnije u onom dijelu Hrvatske koji nije bio pod Osmanlijama. Imale su goleme posjede od Međimurja do primorja, vlastitu vojsku i luke. Bile su i povezane: Petar Zrinski oženio je Anu Katarinu, polusestru Frana Krste Frankopana. Oko njih u Ozlju okupio se krug pisaca koji su pisali na hrvatskom, miješajući kajkavski, čakavski i štokavski.

Mir koji nitko nije htio

Godine 1664. carska vojska, uz hrvatske i ugarske postrojbe, pobijedila je Osmanlije kod Szentgotthárda. Velikaši su očekivali da će rat nastaviti i osloboditi zaposjednute krajeve. Car Leopold I. umjesto toga je u Vašvaru sklopio mir na dvadeset godina, kojim je Osmanlijama ostalo gotovo sve što su zauzeli. Habsburškom dvoru bio je važniji Zapad, gdje se spremao sukob s Francuskom oko španjolskog nasljeđa. Istodobno je dvor nastojao ograničiti moć visokog plemstva.

Te iste godine u lovu je stradao ban Nikola Zrinski, najugledniji vojskovođa obitelji. Banom je postao njegov brat Petar, koji je s ugarskim palatinom Ferencom Wesselényijem i drugim velikašima nastavio dogovore o otporu dvoru.

Pregovori na sve strane

Urotnici su tražili saveznike gdje god su mogli. Pisali su i slali izaslanike u Francusku, Veneciju, Poljsku i Švedsku. Nitko se nije htio umiješati. Wesselényi je umro 1667., a urotnici su na kraju pokušali dobiti potporu i od Osmanlija, nudeći im priznanje vrhovne vlasti u zamjenu za samoupravu. Osmanlijski dvor nije želio novi rat i o pregovorima je obavijestio Beč. Dvor je i sam imao doušnike među urotnicima.

Početkom 1670. Zrinski i Frankopan pokušali su podići ustanak preuzimanjem zapovjedništva nad hrvatskim postrojbama, ali bez uspjeha. U bezizlaznom položaju odlučili su otići u Beč i zamoliti cara za milost. Dobili su poruku da će im se, budući da su se pokajali, oprostiti ako to zatraže. Odmah po dolasku u travnju 1670. uhićeni su i odvedeni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu.

Suđenje i pogubljenje

Sudio im je najprije carski sud. Nakon presude zatražili su, kao plemići, da im sude sebi ravni, pa je sastavljen novi sud od plemića iz dijelova Carstva daleko od Hrvatske i Ugarske. I on je potvrdio smrtnu presudu. Dana 30. travnja 1671. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su mačem u Bečkom Novom Mjestu. Istoga dana u Beču je pogubljen ugarski velikaš Ferenc Nádasdy, a u prosincu u Grazu i štajerski grof Hans Erasmus Tattenbach.

Uoči smrti obojica su napisala oproštajna pisma suprugama. Pismo Petra Zrinskog Ani Katarini, koje počinje riječima "Moje drago srce", ubrzo je prevedeno na niz europskih jezika i smatra se jednim od prvih hrvatskih tekstova koji su se tako proširili. Frankopan je u zatvoru dovršavao zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti.

Pokopani su u Bečkom Novom Mjestu. Na zid katedrale postavljena je kamena ploča s latinskim natpisom koji poziva smrtnike da iz njihove sudbine nauče vjernost kraljevima. Ploča se i danas nalazi ondje.

Posljedice

Imanja Zrinskih i Frankopana zaplijenjena su i razdijeljena. Ana Katarina Zrinski odvedena je u Graz i smještena u samostan dominikanki, gdje je umrla 1673. Kćeri su razdvojene i poslane u samostane, a sin Ivan Antun umro je nakon dugog zatočeništva. Frankopan je bio posljednji muški potomak svoje obitelji. U Ugarskoj je oko dvije tisuće plemića uhićeno, a car je privremeno ukinuo ugarske zemaljske zakone. U Hrvatskoj sljedećih šezdesetak godina nijedan ban nije bio hrvatskog podrijetla.

U Hrvatskoj se uroti već u 19. stoljeću pridavalo veliko značenje, a pogubljeni velikaši postali su simbol otpora središnjoj vlasti. Povjesničari se pritom razilaze u ocjeni: jedni u uroti vide pokušaj obrane zemlje od Osmanlija i od zanemarivanja iz Beča, drugi ističu da su velikaši branili i vlastitu moć i posjede te da je traženje potpore od Osmanlija bilo očajnički potez.

Grob u Bečkom Novom Mjestu ponovno je pronađen početkom 20. stoljeća. Nakon raspada Austro-Ugarske, 1919., posmrtni ostaci Zrinskog i Frankopana preneseni su u Zagreb i pokopani u katedrali.