Salemski procesi vješticama

Salem Village bio je 1692. raštrkana seoska zajednica sjeverno od Bostona, ovisna o susjednom trgovačkom gradu Salemu. Seljani su bili puritanci, koji su vjerovali da je đavao stvaran i da može djelovati preko ljudi koji su mu se predali. Zajednica je bila podijeljena: obitelji su se sporile oko zemlje, oko odvajanja od grada i oko novog svećenika Samuela Parrisa. Kolonija je istodobno ratovala s Francuzima i njihovim indijanskim saveznicima na sjevernoj granici, a izbjeglice iz napadnutih naselja dolazile su na jug.

Napadaji u svećenikovoj kući

U veljači 1692. Parrisova devetogodišnja kći Betty i njegova jedanaestogodišnja nećakinja Abigail Williams počele su padati u napadaje: grčile su se, vrištale, skrivale pod namještaj i tužile se na bolove. Jedan svećenik iz susjednog mjesta zapisao je da napadaji nadilaze ono što mogu izazvati padavica ili prirodna bolest. Liječnik nije našao uzrok i posumnjao je na vještičarenje. Uskoro su slične napadaje imale i druge djevojke iz sela, među njima dvanaestogodišnja Ann Putnam.

Pod pritiskom odraslih djevojčice su imenovale tri žene: Tituba, porobljena žena iz Zapadne Indije koja je radila u Parrisovoj kući, Sarah Good, siromašna prosjakinja, i Sarah Osborne, starija žena koja nije dolazila u crkvu. Krajem veljače izdani su nalozi za njihovo uhićenje. Tituba je na ispitivanju priznala da je služila đavlu i rekla da u koloniji djeluje još vještica. Njezino je priznanje pokrenulo lavinu.

Sablasni dokazi

U proljeće su optužbe stigle i do uglednih članova crkve, poput starije Rebecce Nurse, i do ljudi iz drugih mjesta, posebno iz Andovera. Zatvori su se punili. U svibnju je u koloniju stigao novi guverner William Phips i osnovao poseban sud, koji je počeo zasjedati u Salemu 2. lipnja. Predsjedao mu je zamjenik guvernera William Stoughton.

Velik dio dokaza bio je takozvani sablasni dokaz: svjedočenje žrtava da im se ukazao duh optuženog i mučio ih. Optuženi se protiv toga nisu mogli obraniti. Na raspravama su djevojke padale u napadaje čim bi optuženi pogledao prema njima. Tko je priznao, uglavnom je ostao živ, a tko je odbio priznati, riskirao je smrtnu kaznu.

Prva je 10. lipnja obješena Bridget Bishop. U srpnju je obješeno pet žena, a u kolovozu još petero ljudi, među njima bivši svećenik Salem Villagea George Burroughs, koji je pred vješalima bez greške izgovorio molitvu Očenaš, što se smatralo nemogućim za vješca. U rujnu je osamdesetogodišnji Giles Corey odbio se izjasniti o optužbi i umro pod mučenjem koje ga je trebalo na to prisiliti. Tri dana kasnije obješeno je još osmero ljudi.

Sumnje i kraj

Kako su optužbe rasle i stizale do sve uglednijih ljudi, rasla je i sumnja. Ugledni bostonski svećenik Increase Mather u listopadu je u raspravi Cases of Conscience napisao da je bolje da deset osumnjičenih vještica pobjegne nego da se osudi jedna nevina osoba. Guverner Phips 29. listopada raspustio je poseban sud. Novi sud, koji je zasjedao 1693., nije prihvaćao sablasne dokaze. Od mnogih novih optuženih osuđeno je samo troje, a guverner ih je pomilovao. U svibnju 1693. Phips je pomilovao sve preostale zatvorenike.

Ukupno je obješeno devetnaestero ljudi, četrnaest žena i pet muškaraca, Giles Corey umro je pod mučenjem, a nekoliko optuženih umrlo je u zatvoru.

Isprika i rehabilitacija

Sudac Samuel Sewall 1697. javno je u crkvi zatražio oprost za svoju ulogu u procesima, a kolonija je proglasila dan posta i pokajanja. Ann Putnam, jedna od glavnih tužiteljica, 1706. javno je izjavila da su je zaveli i da je optužila nedužne ljude. Godine 1711. kolonijalna je skupština poništila presude dvadeset dvoje osuđenih i isplatila odštetu njihovim obiteljima. Posljednje presude poništene su tek zakonima iz 1957. i 2001., a 2022. rehabilitirana je i Elizabeth Johnson mlađa, posljednja osuđena čije ime nije bilo očišćeno.

Istraživači sa Sveučilišta u Virginiji 2016. utvrdili su da su pogubljenja izvršena na stjenovitom brežuljku Proctor's Ledge u Salemu, gdje je 2017. otvoren spomenik žrtvama.