Sveti Juraj i zmaj

O stvarnom Jurju zna se vrlo malo. Prema predaji, bio je rimski časnik iz Kapadocije koji je odbio odreći se kršćanske vjere i bio pogubljen za Dioklecijanova progona, 303. godine. Njegov grob štovao se u Lidi, gradu kraj Jaffe, već u 5. stoljeću, a štovanje se odande proširilo Bizantom i zatim Zapadom. Papa Gelazije I. 494. ubrojio ga je među svece čija se imena s pravom štuju, ali čija su djela "poznata samo Bogu".

Za vjernike je Juraj mučenik koji je radije dao život nego zatajio vjeru, a zmaj iz legende slika zla koje svetac pobjeđuje vjerom. Štuju ga katolici, pravoslavci i istočne crkve, a poštuju ga i Druzi i mnogi muslimani Bliskog istoka, koji ga često poistovjećuju s al-Hidrom, "zelenim".

Zmaj drugoga sveca

Najstariji Jurjevi životopisi ne spominju zmaja. Na ikonama 10. stoljeća Juraj na konju probada čovjeka, a ne zmiju. Svetac koji se u Bizantu borio sa zmajem bio je Teodor Tiron, drugi vojnik mučenik, a najstariji sigurni prikaz Teodora koji ubija zmaja nalazi se u armenskoj crkvi na otoku Aghtamar, iz oko 920.

Lik konjanika koji kopljem probada zmiju stariji je i od toga. Na rimskim nadgrobnim spomenicima konjanici kopljem probadaju zmije i veprove, a takozvani "trački konjanik" na reljefima iz rimskog doba izravni je prethodnik ikona svetaca ratnika. U špiljskim crkvama Kapadocije sveci konjanici u 10. stoljeću bore se sa zmijama s jednom, dvije ili tri glave.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, legende o Jurjevu mučeništvu širile su se od 6. stoljeća, o njegovim čudima od 11., a motiv borbe sa zmajem uvodi se tek od 12. stoljeća. Drugi izvori kao najstariji zapis navode gruzijski tekst iz 11. stoljeća. Najstarije sigurne slike Jurja koji ubija zmaja i ovdje potječu iz Kapadocije.

Kraljevska kći u Sileni

Na Zapadu je priču najviše proširila Zlatna legenda, zbirka života svetaca koju je 1260-ih sastavio Jakov de Voragine. Juraj je u njoj vitez iz Kapadocije koji dolazi u grad Silenu u Libiji. Kraj grada je jezero "nalik moru" u kojem živi zmaj koji dahom truje okolicu.

Da bi ga umirili, građani mu svaki dan daju dvije ovce, a kad ponestane ovaca, jednu ovcu i jednog čovjeka. Zatim donose zakon da se ždrijebom biraju djeca i mladi, bili plemići ili siromasi. Kad ždrijeb padne na kraljevu kćer, kralj nudi građanima svoje zlato i srebro da je poštede. Oni odbiju: kralj je sam donio zakon, a njihova su djeca već mrtva. Kralj izmoli osam dana odgode, a zatim kćer odjene kao nevjestu i odvede je k jezeru.

Ondje naiđe Juraj. Djevojka ga moli da ode, da ne pogine i on, ali on ostaje. Kad zmaj izađe iz vode, Juraj se prekriži, napadne ga kopljem i obori na zemlju. Zatim kaže djevojci da zmaju oko vrata stavi svoj pojas, a zmaj je slijedi kao krotka životinja. Kad ga uvede u grad, ljudi bježe u brda, a Juraj im obeća da će ga ubiti ako se krste. Kralj se krsti s cijelim narodom, petnaest tisuća muškaraca, ne računajući žene i djecu. Juraj tada mačem odsiječe zmaju glavu, a tijelo iz grada izvlače četvere volovske zaprege. Kralj na tom mjestu podiže crkvu Bogorodice i svetog Jurja, a iz nje izvire voda koja liječi bolesne.

Sam Jakov de Voragine na početku poglavlja bilježi da se Jurjeva legenda ubrajala u apokrifne spise, jer o njegovu mučeništvu nema pouzdanih podataka. Ipak, upravo ta priča postala je u kasnom srednjem vijeku i renesansi jedna od omiljenih tema pisaca i slikara.

Od križara do Venecije

Križari Prvoga križarskog rata vjerovali su da se sveti Juraj, uz druge svece ratnike, borio uz njih kod Antiohije i Jeruzalema. Od tada je bio uzor kršćanskog viteza. Engleski kralj Edvard III. stavio je oko 1348. svoj Red podvezice pod njegov barjak, a Juraj je postao zaštitnik Engleske, Gruzije, Portugala, Katalonije i mnogih gradova. U Hrvatskoj su mu zaštitnici, prema Hrvatskoj enciklopediji, Senj, Lovran i Brseč, a sveti Juraj sa zmajem nalazi se i u grbovima Kaštel Sućurca i Visa.

Vittore Carpaccio oko 1502. naslikao je borbu sa zmajem za venecijansku bratovštinu Dalmatinaca, Scuolu di San Giorgio degli Schiavoni, a Paolo Uccello prikazao je princezu kako drži zmaja na uzici. U dvorcu Karlštejn kraj Praga čuvala se "zmajeva lubanja", prvi put spomenuta 1355.; u 18. stoljeću utvrđeno je da je to lubanja krokodila.

Zeleni Juraj

U hrvatskoj pučkoj predaji Jurjevo, blagdan svetog Jurja 23. travnja, često se smatralo prvim danom proljeća i početkom gospodarske godine. Stoka se tog dana prvi put izvodila na pašu, okićena vijencima od proljetnog cvijeća, a uoči Jurjeva palili su se krijesovi koje su ljudi preskakivali da ih zaštite od bolesti i zla. Na sjeverozapadu Hrvatske i u susjednoj Sloveniji mladići jurjaši obilazili su kuće s pjesmom i zelenim grančicama, a među njima je bio i zeleni Juraj, sav pokriven prolistalim granama, koji nije govorio, nego samo poskakivao.

Hrvatska enciklopedija bilježi da je sveti Juraj kod Slavena zamijenio starije, pretkršćanske ratarske kultove i da se s vremenom lik zelenog Jurja stopio sa svecem. Etnologinja Suzana Marjanić ističe razliku između Jurja, koji zmaja ubija jednom zauvijek, i međimurskog grabancijaša, koji pozoja ne ubija, nego ga zauzda i odjaše s njim u oblake.