Zašto sanjamo

Ljudi su snove zapisivali i tumačili otkad postoji pismo. Mezopotamske pločice, egipatski papirusi i grčki priručnik Artemidora iz Daldisa iz 2. stoljeća čitali su ih kao poruke bogova ili znakove budućnosti. Biblija, Kuran i hinduistički spisi pripovijedaju o snovima u kojima se ljudima objavljuje ono što budni ne mogu vidjeti. Za većinu ljudi u povijesti pitanje nije bilo zašto sanjamo, nego što san znači.

Knjiga s kraja stoljeća

U studenome 1899. bečki neurolog Sigmund Freud objavio je knjigu Tumačenje snova, na kojoj je izdavač otisnuo godinu 1900. Freud je tvrdio da je svaki san prikriveno ispunjenje želje. Želje koje svijest ne prihvaća, često iz djetinjstva, u snu se prerušavaju u neobične slike kako ne bi probudile spavača. Razlikovao je očiti sadržaj sna, ono čega se sjećamo, od skrivenog sadržaja do kojeg se dolazi tumačenjem. Knjiga se u prvim godinama slabo prodavala, a zatim je postala jedan od temelja psihoanalize. Njegove su ideje bile utjecajne, ali ih je bilo teško provjeriti pokusom.

Oči koje se miču

Godine 1953. student Eugene Aserinsky i profesor Nathaniel Kleitman sa Sveučilišta u Chicagu objavili su da se tijekom noći oči spavača u pravilnim razmacima počinju brzo micati ispod kapaka, dok disanje i puls postaju nepravilni. Kad su spavače u tim razdobljima budili, većina se sjećala živih snova. William Dement i Kleitman 1957. pokazali su da se REM faze ponavljaju četiri do pet puta tijekom noći i da duljina razdoblja odgovara duljini snova koje ljudi opisuju.

Otkriće je snove pretvorilo u nešto što se može mjeriti. Laboratoriji za spavanje počeli su ih bilježiti tisućama, a pitanje "zašto" postalo je pitanje o tome što mozak radi u tim razdobljima.

Šum iz moždanog debla

Psihijatri J. Allan Hobson i Robert McCarley s Harvarda 1977. objavili su hipotezu aktivacije i sinteze. Prema njoj, moždano deblo u REM fazi šalje gotovo nasumične signale prema kori velikog mozga, a kora od njih slaže priču koliko god može. Snovi su prema tome nusproizvod, a ne skrivena poruka. Godine 1983. Francis Crick, suotkrivač strukture DNK, i Graeme Mitchison predložili su da REM san služi "obrnutom učenju": mozak tada slabi nepotrebne veze, a sanjamo da bismo zaboravili.

Južnoafrički neuropsiholog Mark Solms 2000. iznio je drukčije podatke. Kod bolesnika s oštećenjima moždanog debla, koja ukidaju REM fazu, snovi su često ostajali. Kod oštećenja određenih dijelova prednjeg mozga, povezanih sa sustavom motivacije, snovi su nestajali iako REM faza nije. Zaključio je da REM i sanjanje nisu isto, te da u snovima ipak ima mjesta za želje i motivaciju.

Snovi kao vježba

Finski psiholog Antti Revonsuo 2000. predložio je evolucijsko objašnjenje: snovi su simulacija prijetnji u kojoj mozak sigurno uvježbava bijeg i obranu. U prilog navodi da su neugodni i opasni sadržaji u snovima češći od ugodnih i da ih pojačavaju stvarna traumatska iskustva.

Druga skupina istraživača povezuje snove s pamćenjem. Erin Wamsley, Robert Stickgold i suradnici 2010. dali su ispitanicima da uče put kroz virtualni labirint, a zatim su neki odspavali kratak dnevni san. Oni koji su sanjali nešto vezano uz labirint poslije su ga prolazili znatno bolje od ostalih. Neuroznanstvenik Erik Hoel 2021. ponudio je objašnjenje iz umjetne inteligencije: kao što računalni modeli koji predobro zapamte primjere loše predviđaju nove, tako i mozak noću stvara čudne, izobličene varijacije dana da ne bi postao previše krut.

Snovi izvan REM faze

Pokusi u kojima su ljude budili u različitim fazama pokazali su da se snovi javljaju i izvan REM faze, iako su tada kraći i manje živi. Francesca Siclari i suradnici 2017. snimali su mozak gustom mrežom elektroda i našli da se sanjanje, bez obzira na fazu, može predvidjeti po promjeni aktivnosti u stražnjem dijelu kore mozga. Sadržaj sna odgovarao je područjima koja obrađuju lica, mjesta i pokrete.